FEHIM MUJIĆ: ESEJI 1

Dobrodošli na moj blog. Ja sam Fehim Mujić. Rodjen sam i odrastao u Gradačcu, u Bosni. Sada živim u SAD. Pišem iz hobija. Rado se sjećam djetinjstva, i što više starim, sjećanja sve više naviru. Kao izvor, nepresušan i čist.

20.03.2017.

Idite odavde

Idite odavde Idite odavde, sunce tuđeg neba grijat će vas bolje, od domaćeg sunca što vas ovdje grije, slatki su i tamo zalogaji hljeba, makar svoga nema i makar brata nije. Jadna je zemlja čija djeca idu, po svijetu da se potucaju i bore, tražeći hljeba, posao i sreću, u nadi da jednoga dana bolji život stvore. Zemlja ova maćeha je vaša, potražite drugu, svoju zemlju novu, da vam pruži posao, kuću i sve što treba, da živite ko' ljudi, pristojno, ponosni i sretni, i bez straha da ćete ostati bez hljeba. Zbogom nesretna zemljo, bolje da te nema i da više nisi, mi idemo tamo gdje je zemlja mati, a ti se bavi sobom i ostani kakva si. Fehim Mujić, 19. mart 2017.

21.02.2014.

Mandžini prasići

U Gradačcu je prije ovog zadnjeg rata , 1992. – 1995., društveni život bio mnogo bolji, bogatiji, sadržajniji. Bilo je manje stanovnika i ljudi su lakše znali jedni druge. Znalo se ko je ko, od koga je otpao, kako materijalno stoji, koju je školu završio, gdje radi, pa čak i koliku platu ima. Znalo se ko se s kim druži, ko su kućni prijatelji, ko se kome sviđa, ko se s kim "tajno" viđa, u koju kafanu ko ide, kod kojeg konobara i u kojoj kafani se pravi sijelo, šta će svega biti za jelo i tako dalje. Konobar je bio veoma važan član društva, isto kao doktor, advokat ili profesor. Kafane su pripadale Ugostiteljskom preduzeću koje je u svaku kafanu postavljalo jednog glavnog konobara, poslovođu, i nekoliko ostalih konobara izvršilaca. Nikad bolje radno mjesto konobar poslovođa nije mogao imati. On je brinuo o potrošnim stvarima, a ako je šta trebalo na objektu popraviti, dograditi, investirati, onda je o tome brinulo preduzeće. Kafane su bile pune, bilo je para i za preduzeće i za konobare, a ponajviše za poslovođu. Poznatiji konobari u to vrijeme su bili Mandžić Avdo – Mandžo, Fahro Hadžiefendić ili Fahro Fiju, Salko Oblak, Safet Emić i drugi. Mandžo je bio najstariji i najpoznatiji konobar. Obučio je i uveo u posao mnoge mlađe konobare. Mandžo je nikao u čaršiji, Mandžići su imali kuću na Bukvi, preko puta Bukvare džamije. Zanat je završio neposredno poslije rata, 2. Svjetskog, i počeo raditi sa Alijom Beširovićem, poznatim ugostiteljem i prvim direktorom Ugostiteljskog preduzeća „ Jedinstvo“ u Gradačcu. U tada najboljem bosanskom hotelu „Evropa“, u Sarajevu, Mandžo završava kurs za bartendera. Mandžo je volio svoj posao, upoznao je mnogo ljudi sa prostora bivše Jugoslavije i imao prijatelje ugostitelje u mnogim mjestima od Drave do mora. Mandžu su baš svi znali, za mnoge đake je organizovao maturske večeri, aranžirao proslave vjenčanja, razne godišnjice itd. Ali jednog dana iznenada, kako to samo život može izrežirati , nakon jedne inventure, kod Mandže su otkrili manjak. Ubrzo je bilo i suđenje i naš Mandžuka ili Manđolino je otišao na „službeni put“ u Foču. Dobio je besplatan jednogodišnji boravak u odmaralištu KP Foča. Da mu ne bi bilo dosadno, dali su mu da pazi na jednu glavitu jorkširsku debeljucu i njezinih 13 prasića. Prasići, lijepi, umiljati, pametni trčkaraju oko matere, rokću i stalno bi da jedu. Pentraju se onako mali, jedni preko drugih u nastojanju da se dokopaju mamine sisice i slatkoga mlijeka. Zato ih zovu odojci. Nije to Mandži bilo teško, on je iz poljoprivrednog kraja, a ljudi tamo vole životinje. Šest dana u nedelji se družio sa prasićima, nedeljom bi izlazio u grad. Tamo se družio sa ljudima, sjedio u kafani i slušao šta ljudi govore. A što ljudi govore il' je bilo il' će biti. Sretao bi i ostale turiste iz Gradačca. Bio je tu i Fahro Fiju i Hakija iz Sarajevske banke. Svi su oni bili tu po zasluzi za napravljene "inovacije" u toku službe. Poslije radnog dijela dana, popodne i uveče su bile na rasporedu obrazovne aktivnosti. Slušali su predavanja o socijalizmu i komunizmu, a imali su na raspolaganju i biblioteku, što su naši zemljaci obilato koristili. Kada bi im nestalo papira za motanje duhana, kažu da je knjižni papir bio vrlo dobra zamjena. Svake sedmice u jednom danu, ne zna se kome, bila je kontrola iz uprave. Srbi milicioneri sa pendrecima i u masnim i flekavim modrim uniformama su trenirali strogoću obilazeći Bošnjake, jer su uglavnom Bošnjaci bili osuđeni. Smrknuti komandir milicije bi prišao Mandži pozdravio i tražio raport. Mandžo bi raportirao u stavu „mirno“. „Druže komandire, obrazovno-popravno mjesto „ Suzana i trinaest prasića“ , stanje nepromijenjeno, sve je u najboljem redu. Raportira Mandžić Avdo“. Smrknuti Romanijac, milicioner po nasljednoj liniji, bi se nagnuo nad svinjac i nešto mumlao. „ Ja ovdje vidim 12 prasića, gdje je trinaesto“. Iznenađeni i zbunjeni Mandžo trči oko svinjca i broji prasiće. Nakon nekoliko brojanja Mandžo izusti: „ Ne znam druže komandire, jutros ih je bilo 13. Ne znam šta ga je moglo marnuti, ja evo sjedim ovdje na skemliji, leđima naslonjen na svinjac i stalno gledam neće li šta prići Suzani i prasićima. I nisam ništa vidio“. Gleda u Mandžu komandir policije i pita ga, „a je li ga mogla Suzana pojesti“? „Kako Suzana, pa Suzana im je mati, gdje će ona to, bože sačuvaj, šta to govoriš komandire“ govori Mandžo i ne zna šta da misli. Objasni mu komandir da se to dešava i da mora da pazi i unutar svinjca, a ne samo okolo. „Vaše ponašanje je neodgovorno Mandžiću, kazniću vas sa 7 dana produženog boravka u odmaralištu“ ."Ali druže komandiru ja nisam nikada čuvao svinje, što mi niste dali ovčice i jagnjad“ prigovara Mandžo.„I mjesec dana neizlaska u grad“, završava komandir. „Jasno Mandžiću“ pita komandir. „Jasno druže komandiru“ odgovara Mandžo. Kada se komandir udaljio Mandžo promrmlja, kao za sebe :“ Mater vam jebem svinjsku, znao sam ja da je 13 nesretan broj“. Fehim Mujić, februar 21. 2014. Mahwah,New Jersey

02.01.2014.

Đuturumi

Đuturum je turcizam I u našem jeziku se može prevesti kao čovjek koji ne radi ništa korisno, koji i ne zna i neće da radi, parazitira na račun drugih. A pri tome misli kako je pametan, te stalno priča i nešto objašnjava. Stalno priča, a ništa ne kaže, uglavnom ponavlja jedno te isto, dosađujući i bogu i ljudima. U Gradačcu ima mnogo đuturuma. Nije ni čudo. Ekonomija grada je u lošem stanju, mnogo ljudi je nezaposleno, imaju puno vremena, pa vrijeme provode po kafićima i kafanama, pričajući i prepričavajući svakodnevne iste stvari. Ja ću pisati o dvojici đuturuma koje najbolje poznajem. Nadirus Almatuhi je čovjek iz čaršije. Rođen je u Behećama, obližnjem selu,i u čaršiju je donesen u sepetiću, obješenom o samar bosanskog kljuseta. U čaršiji je odrastao i ostario. Uvijek je imao lagan život, lagan posao, a bog mu je dao i dobru ženu. Almatuhi je već dugo godina u penziji, više je godina u penziji nego što je radio. Sada mu je glavni posao izaći u čaršiju, postaviti se kod samoposluge ili na početku aleje, gdje je proširenje na trotoaru, koje on naziva Ada Ciganlija. Tu se popodne i uveče okupljaju čaršijski prosjaci. Almatuhi porani , dođe prvi na stajanku, on otključava čaršiju. Uskoro počnu pristizati ostali sagovornici. Ima tu nehljebovaca, besposličara, penzionera i ostalih pripadnika niske klase. Kad kažem niske klase, mislim tu na visinu primanja koja ostvaruju tokom godine. Oni se okupljaju tu na trotoaru zato što nemaju para da sjede u kafiću ili kafani. Pripadnici srednje i visoke klase tu ne dolaze. Almatuhi uvijek započinje monolog , jer niko ne može doći do riječi od njega. Skoro uvijek kaže kako je sinoć jeo pajšlo, što nije istina jer svi znaju da njegova supruga sprema raznovrsnu hranu. Međutim zbog senilnosti Almatuhi ponavlja iste stvari. Kod kuće uzme riječnik stranih riječi, nauči značenje dvije riječi i onda cijeli dan objašnjava ljudima šta te riječi znače. Ili ponavlja već stotinu puta ispričane viceve. Zatim oni komentarišu domaću i vanjsku politiku i naravno nalaze rješenja za sve probleme. Ima u tom društvu i ozbiljnih ljudi. Oni tu zastanu da se nasmiju i našale s Almatuhijem. Kad društvo zabole noge od stajanja oni se zapute niz aleju da prošetaju. Kad im to dosadi onda sjednu u park , na klupu, i tu opet nastave diskutiranje. Najvjerniji Almatuhijev sagovornik je Medenjak Muminovski, dobar čovjek iz čaršije. On amina sve što Almatuhi kaže i zato se dobro slažu.Tako provedu vrijeme do podne kada se razilaze kućama na ručak. Poslije se odmaraju od “napornog“ dana, spavaju i više ne izlaze u čaršiju do sutra u jutro. Abdulahus Alsmotani je isto kao i Almatuhi, čovjek iz čaršije. Završio je u Sarajevu srednju likovnu školu i zaradio je penziju učeći djecu likovnoj umjetnosti. Osim te umjetnosti Alsmotani nema pojma ni o čemu drugom, ali sebi dozvoljava da o svemu priča. Glavne teme su mu priče iz knjiga o slavnim slikarima. Najviše govori o Mikelanđelu, o tome kako je Mikelanđelo slikao Sikstinsku kapelu, kako su mu se osušile sandale na nogama, jer ih nikako nije skidao, zato što je dugo radio i kako je jadan Mikelanđelo pao sa visokih skela. Hrdno je na kamenje i dobro se ugruho. Jadnik, nije mu bilo lahko. Nama je žao Mikelanđela, ali što smo mi bogu skrivili pa to moramo slušati skoro svaki dan. Kada pitamo Alsmotanog šta zna o tehnici npr., on odgovara “kako to njega apsolutno ne interesuje“. Cijeli prošli, a i ovaj vijek je period istorije u kome je tehnika umnogome napredovala, više od svih ostalih nauka. I sve je to prošlo pored njega. Opšta naobrazba i kultura su njemu strani pojmovi. On je jednostran i ograničen čovjek. A kako stari te osobine sve više dolaze do izražaja. Njemu nije valjao komunistički sistem, ali mu ne valja ni ovaj današnji. U čaršiji mu se ne sviđaju mnoge stvari . Sve ga to nervira, postao je čangrizav, svadljiv, zajedljiv, agresivan. Alsmotani izlazi u čaršiju kasno, jer spava do kasno. U kafiću Cinemi, samo u njemu, se pojavljuje oko 11 sati prije podne. Uvijek pije nešto gorko i kafu. Pri tome neprestano čadi. Kad krene kašljati, ja se prepadnem da će dušu ispustiti. Živi sam u kući. Kad hoda po čaršiji, njiše se kao prut na vjetru. S odjećom i obućom, bruto, ima oko 80 kila. Onako visok izgleda kao vreća kostiju. Alsmotani često u razgovoru priča o Švicarskoj. To je najbolja država, najbolji sistem itd. On je jedno vrijeme radio tamo i to mu se svidjelo. Alsmotani, kao i Almatuhi su pošteni ljudi, ali ne shvaćaju da su omatuhili i da su postali dosadni. Možda bi društvo trebalo staviti takve ljude pod nadzor, obezbijediti im psihijatrijski tretman, učiniti da i njima i okolini bude lakše. Alsmotani sjedi u kafeu do 2-3 sata popodne , a onda ide kući. Nešto pojede, gleda tv i onda opet izađe uveče oko 7 sati. Opet sve isto, isto piće, žmarenje duhana i priča o Švicarskoj. Kad zaboravi šta hoće da kaže, sagovornici ga podsjete jer su te priče slušali mnogo puta, već su ih napamet naučili. Ponekad se umore od njegovih repriza, pa kao njegovi bivši drugovi Ruzmarin i Baboč, pobjegnu u druge kafiće, najčešće Bambi, jer je blizu, preko puta. Alsmotani ostaje zadnji u kafeu,kad čaršija već opusti. Oko ponoći ide kući. On zaključava čaršiju. Fehim Mujic, New Jersey, August 30. 2012.

16.12.2012.

Pismo članovima Saveza komunista, Pokreta za Jugoslaviju

   Objavljujem kopiju pisma koje je naš sugradjanin Muhamed Hamić Tipura napisao i podijelio članovima Saveza komunista u sudbonosnim danima za našu zemlju. Bilo je to u maju 1992. godine. U Pismu Hamić poziva članstvo SK da napuste politiku Pokreta za Jugoslaviju i da se aktivno uključe u redove Teritorijalne Odbrane, odnosno Armije Bosne i da brane novostvorenu državu od srpskog agresora, našu zemlju Republiku Bosnu.To je tada bila velika hrabrost i patriotizam s obzirom da je u to vrijeme SK- Pokret za Jugoslaviju bio partija pod kontrolom Mire Marković, supruge zločinca Slobodana Miloševića. Muhamed ili Hamić kako smo ga svi znali i zvali je bio moj dobar prijatelj I komšija. Bio je svo vrijeme u ratu za odbranu Bosne kao komandir minobacačkog voda i sa svojim minobacačlijama je nanio mnogo štete srpskom neprijatelju. U ratu je bio ranjen u atentatu koji su na njega izvršili domaci izdajnici, pristalice projugoslovenske, ustvari velikosrpske (četničke) politike Slobodana Miloševića. Umro je nekoliko godina poslije rata. Bio je dobar čovjek, dobar otac i muž, pošten rodoljub i veliki patriota. Hamić će uvijek živjeti u našim sjećanjima. Hvala mu velika na onome što je podnio i uradio za našu Bosnu.





03.12.2012.

Amidža Meho Keseraste Brade

Sa nama, djecom koja su redovno upisala prvi razred, je u Osnovnoj školi u istom razredu bilo djece starije od nas po 2,3 i 4 godine. Tako je bilo u to vrijeme, poslije 2. sv. rata, kupili su djecu različitih godišta koja nisu na vrijeme krenula u školu ili su ponavljali razrede i zbog toga ostali iza svoje generacije, a onda, pošto ih nije bilo dovoljno za formiranje posebnog odjeljenja, Škola ih je raspodijelila u postojeće redovne razrede. Jedan od njih je bio i Mehmed Mešić, moj drug iz Mahmut Mahale. Mi smo ga zvali Meho ili amidža Meho, jer je bio najstariji u razredu. U šestom razredu Meho je već bio dlakav kao odrasli momci. Nastavnik matematike i fizike, rahmetli Ibrahim Mušović, inače otac profesorice Azre Zukić, veoma dobar čovjek i naš razrednik, kaže Mehi da se počne brijati. I naš Meho se počne brijati , ali neredovno, pa brada zaraste i liči na četku. Mi , ostala djeca, ga gladimo po bradi, a njemu to prija, sjedi u klupi i ne mrda, dok mi grebemo po tvrdim oštrim dlakama. Brada je bila crna, dlake tvrde, oštre kao keser, i nastavnik Mušović je jednom rekao, "u našeg Mehe keserasta brada ". Tako smo ga počeli i zvati, amidža Meho sa keserastom bradom, ili amidža Meho keseraste brade. Isto ga zovemo i danas. A keser je , za one koji ne znaju, alat za usijecanje rupa u drvetu, u drvenim gredama, daskama itd. Liči na čekić, samo što na krajevima ima oštrice, 3-4 cm dužine, zakrenute međusobno za 90 stepeni. Fehim Mujić, Mahwah,NJ.Decembar 2. 2012.

08.11.2012.

Bosanski ćevapi

Tradicija pravljenja ćevapa stara je mnogo godina. Potiču iz Stare Persije I tamo su se zvali "kabab", što znači prženo meso. Preko Arapa i Turaka su došli u naše krajeve. Ćevapi su najpoznatije bosansko jelo, bosanski nacionalni specijalitet sa roštilja i najpoznatiji bosanski brend u inozemstvu. Riječ je o malim valjcima od mljevenog govedjeg, jagnjeceg i telećeg mesa sa dodatkom različitih začina. Ćevapi se prže na roštilju, a tradicionalno se služe u somunima uz dodatak sitno sjeckanog crvenog luka. Recept za ćevape je  tajna svakog ćevabdžije.Najpoznatiji u Bosni su Sarajevski i Gradacacki ćevapi.  Recept za Gradačački ćevap: 150 gr nemasne govedine (najbolje od rebara, vrata ili plećke), mljevena ;100 gr. nemasne jagnjetine, mljevena; 50 gr teletine , mljevena; 3 česma bijelog luka, sitno nasjeckan; 100 gr. crvenog luka, sitno nasjeckan; 20 ml vode ; 20 ml ulja; među prstima , ljuta paprika mljevena, po želji, zbog ukusa ( nije obavezno ); među prstima biber, zbog ukusa; so, zbog ukusa ( 1-2 čajne kašike); ¼ čajne kašike praška za pecivo ( soda bikarbona); Sve to izmiješati, najbolje rukom I ostaviti u frižider preko noći. Rukama ili uz pomoć lijevka oblikovati ćevape u jednake sipke prečnika 15-20 mm i 80-100 mm dužine. Ćevape peći na dobro zagrijanom roštilju, malo pomašćenim, da se ćevapi ne lijepe za roštilj, ili na tavi oko 6-10 minuta. Često ih okretati i miješati. Mogu se servirati sa nasjeckanim lukom, sami ili u lepini nakvašenoj poljevom i zapečenoj na roštilju. Poljev je supa dobijena kuhanjem goveđih kostiju i začinjena sa soli, crvenom paprikom i biberom. Ne preporučuje se jesti jogurt ili kajmak sa ćevapima, jer mlijeko i mliječni proizvodi, konzumirani zajedno sa mesom i mesnim proizvodima, otežavaju probavu i nezdravi su za naše tijelo. Vodu ili pivo je najbolje piti pola sata ili kasnije poslije jedenja. Recept za Sarajevski ćevap: Iskusni kažu da kod pravljenja ćevapa nema posebnih komplikacija, poenta je u dobrom mesu, načinu pripreme i da smjesa odstoji. Sve što vam je potrebno za prave ćevape je 1,5 kg mljevene junetine, ½ kg janjetine, 4-5 češnja bijelog luka, 2% od ukupne količine mesa soli i 2 kašičice sode bikarbone. Meso isječeno na kockice dobro posolite, izmiješajte i prelijte sa oko 100 ml vode i bijelog luka koje ste ranije prokuhali. Smjesu izmiješajte i ostavite preko noći u frižideru. Sutradan smjesu sameljite u mašini za meso dva puta, ostavite da stoji nekoliko sati na sobnoj temperaturi, a zatim stavite u frižider. Prije nego krenete oblikovati ćevape u smjesu umiješajte sodu bikarbonu i to je to. Uživajte u ukusnom i sočnom ćevapu! Fehim Mujić , New Jersey, USA, Decembar 18. 2011.

15.10.2012.

Lijepa Natka, hadžijina kći

Kada iz Gradačca krenete prema Tuzli, stalno vozite uzbrdo. Nakon oko tri kilometra stiže se na sedlo, najviše područje brda. To su Humke, tu put prelazi u nizbrdicu prema Kerepu i dalje prema Ormanici. Humke su jedan od zaselaka velikog sela Mionice. S lijeve i desne strane poredane su kuće sa avlijama, ambarima, štalama, magazama, koševima i još koječim što treba dobrim domaćinima. Na lijevoj strani puta, u sredini jedne bašče je kuća hadži-Huseina. Sa hanumom Mersihom je stekao sedmero djece, četiri sina i tri kćeri. Najmlađa se zove Natka, babina mjezimica, prava ljepotica. Natka je uvijek nasmijana, kada govori, kada šuti, kada radi. Lice joj uvijek sjaji od radosti. Neprestano je u pokretu, iako je najmlađa ona pomaže svima, i majci i ostaloj djeci. Kad je babo kod kuće, voli sjesti do njega i slušati što on priča. Njemu je to drago i zato je posebno voli. Natka pohađa peti razred osnovne škole na Gradini u Gradačcu. Svaki dan ona i njeni drugovi i drugarice iz sela pješače do škole i nazad. Po suncu i po kiši, po zimi i po snijegu. Prva četiri razreda su završili u maloj seoskoj školi u Kukuruzima, blizu njihovih kuća. Sada je puno teže, daleko za njihove slabe dječje noge. Ali oni to ne pokazuju, idući u grupi, jedni druge pretiču, stalno nešto pričaju i neprestano se smiju. Kada dođu u školu, raziđu se po različitim razredima, zavisno od godina starosti. Poslije škole se skupe i opet zajedno idu nazad u selo. Zbog saobraćaja na putu obično idu u koloni po dva. Skontali su se po simpatijama koje osjećaju jedni prema drugima. Natki je uvijek bio najbliži Nahid, njen komšija i drug iz istog razreda. Nahid je volio Natku, a i njoj nije bilo svejedno za njega. On ju je uvijek štitio u igri, donosio joj mirišljave jabuke žutavke, kruške takiše i mušmulje iz njegove bašče , pomagao joj nositi torbu sa knjigama i sl. A ona se uvijek smijala i što se više smijala, Nahida je više privlačila. Kao da ga je obenđijala, on je bio zaljubljen u nju. Godine su prolazile i oni su završili osnovnu školu, a onda i gimnaziju, isto tako na Gradini. Osnovna škola se sa Gradine preselila u školu kod Kina, a Gimnazija se namjesto nje uselila. Nahid i Natka su se otvoreno zabavljali. Bili su pravo zaljubljeni. Znala je to i Natkina mati, a kad bi je hadži-Hasan upitao o tome, ona bi odgovarala da ništa ne zna. Da nešto ima, sigurno bi znala. Nahid je bio iz Avdića, iz susjedne mahale. Avdići su imali lošiju zemlju, prahulja puna kamena, i zato su bili siromašniji od Mejremića, koji su posjedovali masnu crnicu. Zbog toga su se hadži-Hasan i ostali njegovi Mejremići osjećali važniji od Avdića. To su pokazivali i u međusobnim razgovorima, i u kafani, pa čak i kod redanja u safove u džamiji. Mejremići su stajali jedni do drugih, nisu se miješali s Avdićima. Znali su to i Nahid i Natka i zato su se pribojavali reakcije ostalih, kad objelodane njihovu namjeru. Njih dvoje su odlučili da se ožene, on ju je pitao, a ona je pristala. Ali to nije bilo dovoljno, morali su pitati i hadži-Hasana za pristanak. To je trebao da uradi Nahidov otac, ali on to nije htio, jer je znao odgovor druge strane. Zato je to uradio Nahid. Otišao je jednog dana do Natkine kuće i zatekao hadži-Hasana kako sjedi u hladovini velike dunje. Hasan je prišao i pozdravio, hadži-Hasan je odgovorio na pozdrav. Bio je smrknut , Nahid je osjećao oluju, ali je odlučio uraditi ono zbog čega je došao. „Ja bih hadžija želio oženiti vašu Natku, ako nemate ništa protiv“ – reče on i kao da veliki teret siđe s njega. Hrabrost je to i pomisliti, a kamoli pitati hadžiju tako nešto. Eto ja sam pitao, pa neka bude što hoće, pomisli Nahid. U hadžije se lice zacrveni, pođe se meškoljiti na daski od klupe, onda ustade i dreknu. „Ti da tražiš moju kći, ti fukaro, van iz moje avlije, napolje fukaro“ izvika se i pođe prema ogradi, valjda da dohvati kakvu močugu. Nahid malo postoja, okrenu se i ode. Izašao je na put, skrenuo u sokak što vodi njegovoj kući i sjeo pod veliki hrast da se smiri. " Dobro je što moj otac nije išao, to bi ga uvrijedilo", razmišljao je Nahid. "I mene je, ali sam ja to htio. Moj dobri otac zna dobro šta se u selu o kome misli. Ja to ne znam. U školi nas uče da su svi ljudi isti i da imaju jednaka prava u životu. Ali to nije tako, stvarnost je drugačija. Zašto mi je rekao da sam fukara. Nisam ja fukara, nisu ni Avdići fukare. Fukare nemaju nigdje ništa, ni kuće ni kućišta, više su gladni nego siti. A Avdići svi imaju kuće, štale, stoku, i sve ostalo. Nikada nismo bili gladni, čak i ako godina ne rodi, uvijek nam je ostajalo žita od prošle godine. Nismo imućni kao oni, ali nismo fukare. Ako mi i neda Natku, pa njegova je, ne mora, ali me ne treba vrijeđati". Otišao je kući, ocu je prešutio hadžijin odgovor, samo je rekao da ga je odbio. Iako je znao šta će biti, otac je bio uvrijeđen. „Hadžijsko đubre“, samo je izustio. Našao se s Natkom na čestiti u Tokama. Pričali su polako i tiho. Nisu se smijali, bili su tužni. Rekao joj je da se neće više viđati. On će na jesen u Sarajevo, upisaće Višu Upravnu Školu. U Gradačcu treba pravnika i sudija. Ona je plakala. Rekla je da neće ići nigdje, ostaće kod kuće, možda je otac uda za nekoga. Nahid bi ponekad dolazio u Gradačac. Sreo bi Natku u čaršiji; sjeli bi u parku na klupu i pričali. Držali bi se za ruke, činilo se da su opet sretni. Onda bi se on vratio u Sarajevo, a ona bi bila na Humkama. Počela je raditi na Autobuskoj stanici, prodavala je karte. Vrijeme joj je brže prolazilo. Nije imala momka, bila su dvojica mušterija, ali se nisu svidili hadžiji. Poslije posla se družila sa prijateljicama ili je majci kod kuće pomagala. Tako su prošle dvije godine, Nahid je završio školu i počeo raditi u Sudu za prakršaje u Gradačcu. Nisu se posebno viđali, tu i tamo bi se sreli, malo zastali i ispitali se. Jednog dana joj je rekao da se ženi, ima curu u Orašju, nije joj govorio do sada. To ju je pogodilo, zanijemila je. Sad je stvarno gotovo, nema se više čemu nadati. I Nahid se uskoro i oženio, dobio jednog, pa drugog sina. Napravio je kuću u gradu, djeca su odrasla i otišla svojim putem. Nahid je ostario, osijedio, penzionisao se i vrijeme provodi uglavnom u šljivicima koje je on posadio. Okopava mlade šljive, siječe suvišne grane, tarupa zemlju da ne zatravi i druži se sa ostalim voćarima. Natka je isto tako došla u penziju; otac, mati i tri brata su umrli. Ona i još jedan brat su ostali tu, na Humkama. Ima mali vrt ispred kuće i tu se može najčešće viditi. Kopa zemlju, sitni je i sadi povrće koje ona uzgaja za sebe. Ne šprica ga, hoće da jede organski čisto. Po zimi je niko ne viđa, danima nikuda ne izlazi. Kad dođe proljeće, izađe napolje. Čuo sam da je Nahid obolio. Imao je neku operaciju na leđima, nešto sa pršljenovima i diskovima. Ne izlazi u bašče, leži u kući. A Natka je dobila šećer i zbog toga smršala. Ima problema i sa zubima. Oboje su prevalili sedamdest godina. Neki dan sam išao u Tuzlu. Dok sam prolazio pored njene kuće, pogledao sam tamo, ne bi li je vidio. I bila je tamo, ja sam skrenuo i stao pored puta, ispod njene ograde. Nije me vidila. A ona i Nahid su sjedili za avlijskim stolom i pričali. Bili su nasmijani dok su nešto rukama objašnjavali. Fehim Mujić, New Jersey, oktobar 15. 2012. PS. I Nahid I Natka su umrli 2013. godine, on na početku, ona na kraju godine.

07.10.2012.

Ljekovite riječi

Riječi mogu biti raznovrsne; lijepe, ružne, prijatne, grube itd, ali su najljepše ljekovite riječi. Te riječi izazivaju prijatna osjećanja u onima kojima su namijenjene. Kada ih slušamo, kao da nam bude bolje, zato se i zovu ljekovite riječi. Dobro je da ih svi koristimo, da jedni drugima učinimo život lakšim, da naše razgovore napravimo ugodnim. Prije 1.sv. rata u Brčkom je živio neki Safet-beg. Imanje je imao na Begovači, koja je po njemu i dobila ime. U Gradačcu je imao dva dućana s mješovitom robom. Na Begovači je držao krave muzare. Mlijeko je prodavao gradskoj bolnici i školama, a telad je prodavao na pijacama. Posao je išao dobro i beg je bio zadovoljan.Zbog dućana je bio prisutan i u Gradačcu. Kad bi došao u čaršiju, najprije bi obišao dućane, vidio kako stvari stoje, popričao s poslovođama i mušterijama, a onda bi prošetao čaršijom. Beg je volio da se šali, bio je veseo čovjek. Idući tako glavnom ulicom, naišao bi na Hasana hamala. Hasan je mršav, poguren, poderan, sav jadan, uvijek umoran čovjek. Nosi svakojake terete po čaršiji i okolnim mahalama. Najčešće su to vreće sa brašnom, a bude i raznih sanduka i kutija. U kutijama nosi podmjeru bogatim domaćicama, jer one ne mogu da se znoje. A mogu poderati i cipele na mahalskoj kaldrmi, pa će ih podmjera još više koštati. Tako Hasan radi svaki dan, sedam dana u nedelji. Mora prehraniti ženu i djecu kod kuće. Sa svojom Rabijom je stek'o šestero nejači, do sada. Ako bog da biće ih još, dokle god Rabija može rađati. Zaustavi beg Hasana:“ Meraba Hasane, kako si ljudino, kako posao, kako zdravlje, kako je kod kuće, sve živo i zdravo ?“, bog zna kako ljubazno pita beg. „Dobro je beže, dobro, fala ti , kako ti „ odgovara Hasan spuštajući vreću s ramena. “Dobro, Hasane, dobro mašala. Nego bio sam u Sarajevu i pita vezir za tebe “ nastavlja beg, “ baš pita kako ti, kako Rabija, djeca, imaš li kafe i duhana . Ja sam rekao da si dobro, da je sve u redu.I vezir te je poselamio i poželio svo dobro”. Pogleda ga Hasan onako znojav, neobrijan, naboranog lica , s pogledom punim patnje. “Nemoj tako beže, nemoj se sprdati sa mnom, ne zna vezir za mene “ polako reče. “ Ne moraš ti vjerovati, ali je tako, baš tako je pit’o. Hajdi alahimanet Hasane, pa se vidimo” odgovori beg i udalji se. Postoja malo Hasan, da se odmori, pa opet uprti vreću, zabaci je na rame i ode i on. Prolaze dani, Hasan nosa vreće, stalno razmišlja, priča sam sa sobom, malo ko hoće pričati s njim, hamalom. Pa se nasmije, sam, pa nešto govori i odgovara nekom tamo, vodi razgovor. Možda vezir i pita za mene, misli Hasan, što ne bi pit'o, i ja sam čovjek, nisam bogat, ali sam insan, i ja imam dušu. Hoda tako Hasan i čeka da vidi bega. I jedan dan naiđe Safetbeg. Hasan spusti vreću i sav veseo pozdravi. „Meraba beže, kako si, baš mi je drago da te vidim. Hajdi boga ti pričaj kako ono vezir pita za mene. Znaš beže, ja znam da to nije istina, al' je lijepo slušati „. Fehim Mujić, New Jersey, oktobar 07. 2012.

06.10.2012.

Mahaluša

Mahaluša ili skitara je udata žena, domaćica po zanimanju. Ali za razliku od vrijednih, urednih, odgovornih žena, mahaluša je lijena, neuredna, aljkava. Ona zapostavlja porodicu, skita po mahali, traži žrtve koje će je pozvati na kafu, koje hoće slušati njene tračeve. Vrlo često pored kafe marne ona i kolač, pitu ili štogod drugo, što se nađe spremljeno, najede se i onda još manje misli kako bi trebala poći kući i napraviti jelo za svoju djecu, koja su gladna kod kuće i muža koji će doći gladan s posla. Poslije uobičajenih, ceremonijalnih pitanja kod ulaska u tuđu kuću, mahaluša zauzima udobno mjesto u sobi. Ona zna sve sobe u mahali i šire, i odmah s vrata zna gdje će sjesti.Uglavnom sjedi u sobi, nikako na terasi ili verandi ili u avliji. Ona je profesionalna, vodi razgovore u četiri oka.Tako može reći svakoj ženi kako ona nešto kaže samo njoj i ne bi volila da se to čuje od nje. Ne bi to mogla kabuliti. Ne želi da neko sa strane, nepozvan sluša njene razgovore. Govori tiho, koristi se mimikom, dizanjem i spuštanjem obrva, trepavica, skupljanjem i širenjem usana, mahanjem rukama i tako povećava važnost i mistiku svog laprdanja. Idući tako mahalom, naša komšinica Hajra ugleda komšinicu Seniju kako nešto grabi po avliji. I odmah počinje: „ Kako si draga Senija, šta to čistiš, jesi li ti to travu pokosila, pa je sad skupljaš, ja neka “ , postavlja pitanja i sama odgovara . „Ma ja, malo, moram , da liči na nešto. Kako si ti moja Hajro, hoćeš na kafu,i meni se pije “ kaže Senija i ostavlja grablje. „ Ma nemam puno vremena, doće mi Salih s posla, trebam nešto skuhati, al’ hajdi “, prihvati Hajra i skrenu u avliju. I dok Senija stavlja džezvu s vodom na šporet, Hajra nastavlja: „ Ona Razina, Meliha, što studira u Tuzli, ništa ne studira, našla nekog momka i stalno je s njim. Raza jadnica ne zna, šuti draga ženo, ne bih volila da se čuje od mene. Već je četiri godine u Tuzli , a još je na drugoj godini. Raza se ušutila, povukla u sebe, kao da nešto naslućuje, boji se da Hamza ne čuje. Kakav je ljut, kad bi sazn'o, izudar'o bi i jednu i drugu “. “ Primijetila sam ja da se ona nešto puno cifra. Svaki put kad dođe iz Tuzle, druge cipele, pa štiklice, druga haljina, pa šminka, pa friz. Sve to košta, nemaju oni baš toliko para“ prihvata Senija i stavlja kafu na sto.” Ma, nije to samo kod njih draga Hajro. Mnoga djeca odu na fakultet pa zijane godine. I u mene su dvije unuke otišle u Sarajevo, ne znam šta će biti. Zato ne smijem ništa govoriti”. “Biće dobro, akobogda, one su hajirli, nemoj se sikirati ” kaže Hajra i otpi gutljaj mirišljive kafe. “ A znaš šta ono dimi kod Sifeta i Suade? Onaj miris roštilja skoro svako veče. Nije to draga nikakvo meso. To Sifo šeret uzme u Alje mesara, dadne mu Aljo džabe komad loja, pa Sifo zapali roštilj i stavi loj da se prži. Kad se loj zapali, ufati se veliki dim i raziđe po mahali. Dim miriše, u raje curi pljuvačka na usta, pitaju se otkuda Sifi pare za meso. Oni ne znaju da to nije meso. A Sifo pored loja na rešetku stavio krompire i paprike i uživa što narod misli da on mariše ćevape i rozbratne”. “ E jest fitne, baš je dobar” dodaje Senija. Tako razgovor traje oko dva sata, dok Hajra ne pretrese cijelu mahalu. Onda ona ustaje i govori kako mora kući. Oprašta se od Senije kao da se neće viditi dugo vremena, a biće tu opet, na istoj sećiji za tri ili četiri dana. Hoda Hajra uz ulicu, ne ide joj se kući, kad vidi Mirsadu Hazimovcu. “ Kako si Mirso, dušo moja, šta ima novo kod tebe, kako su Hazim i djeca. Eto ja bila malo u čaršiji pa idem kući. Trebam nešto skuhati, doće Salih s posla, a i djeca su gladna“. “Neka bogati, šta si navalila, stići ćeš, hajdi da popijemo kafu, baš mi se pije“ navali Mirsada, a Hajra ko’ nevoljno prihvati. “ Pa hajdi kad baš hoćeš, nećemo dugo”, uđe kroz kapiju, pa u sobu i smjesti se na minderu. Dok se Mirsada vrti oko šporeta Hajra otvara diskusiju: „Ona Razina, Meliha, što studira u Tuzli ... I tako dalje …Isto kao prije…. Kad izađe od Mirsade na ulicu, sretnu je komšinica Almasa Safetovca, ozbiljna i stroga žena koja baš ne miriše Hajru i reče joj: “Bona ženo, šta je tebi, šta će tebi stan, ovdje stani, ondje blehni, tako prođe dan.“ Ošuti Hajra i ode kući. Kod kuće djeca plaču, slinava, prljava, traže da jedu. Hajra im razbi u tavu nekoliko jaja i djeca se ušutiše. Iznese usisivač na sred sobe i stade skidati store. Uto će i Salih na vrata. Vidi onaj nered pa će upitati: „ Ima li se ženo šta jesti ?„ . „ Ima kiselog mlijeka u špajzu, udrobi onu pogaču, svakako je tvrda, da se ne baci „ reče Hajra radeći. “ Opet mlijeko, prekjuče sam jeo mlijeko” nezadovoljno će Salih. “Vidiš da radim, nemam kada, šta hoćeš, jedi šta ima” otrese Hajra. “Dobro ,de ženo, vidim da radiš. Radi manje po kući, prvo nešto skuhaj” miroljubivo će Salih i ode u špajz. Fehim Mujic, New Jersey, oktobar 6. 2012.

01.10.2012.

Slapovi Krke i Skradinski buk

U ljeto 1967. godine moj drug Ruzmir Hamidović i ja napravimo plan za turneju po Hrvatskom primorju . Iz Gradačca ćemo otići u Dubrovnik, ostati tu 3 – 4 dana i onda krenuti Jadranskom magistralom, autostopom, prema Rijeci. Usput ćemo stajati u Splitu, Šibeniku i Zadru. Poslije Rijeke ćemo nastaviti prema Zagrebu, a odatle kući u Gradačac. Poslije sedmicu dana stigli smo u Šibenik. Lijep grad i luka u Šibenskom zalivu, na ušću Krke u Jadransko more. Smjestili smo se Ferijalnom domu na Boriku, brežuljku iznad grada. Okupali smo se, oprali veš, jeli i legli da se odmorimo. Svaki naš dan je bio dug i naporan. Znali bi satima stajati na magistrali čekajući da nas neko poveze. Ali ne bilo ko, nego neko ko ima kombi ili pik-up, da Ruzmir može da legne. Njemu je bilo naporno da dugo sjedi u kabini bez klima-uređaja. Najviše je volio ležati na platformi od kamiončića. Tako bi se istovremeno vozio, sunčao i hladio od strujanja zraka. Rumi je bio mamina maza. Odrastao je sa dvije mlađe sestre, ali je kao sin jedinac uvijek bio u povlaštenom položaju. Sad sam mu i ja morao titrati. Ujutro smo ustali odmorni, naspavani i spremni za nove avanture. Poslije doručka smo uzeli mapu da vidimo kako ćemo doći do Slapova Krke. Krka je prelijepa rječica, čista i plava, prava ljepotica. Izvire ispod Dinare, povrh Knina i tekući prema moru pravi slapove, vodopade, kod Šibenika. Područje oko slapova skupa sa Prokljanskim jezerom, nizvodno od vodopada, čini Nacionalni park Krka. Našli smo autobus i nakon pola sata tandrkanja po makadamu, došli na odredište. Slapovi su prelijepi. Ima ih mnogo, velikih i malih. Nastaju tako što se voda prelijeva iz jednih jezeraca u druga jezerca, poredanih jedna ispod drugih. To prelijevanje traje nekoliko kilometara i pravi je raj na zemlji i odmor za oči. Voda se obrušava s visine, padajući se pjeni i vri kao u velikom kotlu. Na najvećem vodopadu je i najživlje. Mladi i hrabri momci skaču s vrha vodopada u jezero ispod, a onda se bore s maticom da isplivaju na obalu. I ja sam skočio jedanput i jedva sam se izvukao ispod slapa. Naime, kad padnete dole, onda vas nova nadolazeća voda udara po glavi i gura nadole. Treba jako grabiti rukama da se izvučete ispod slapa i izronite na površinu. Rumi nije skakao, uživao je gledajući kako to rade drugi. Kupali smo se u malim jezerima i sunčali na travi pored vode. Proveli smo lijep dan i uveče se vratili u Šibenik. Slijedeći dan smo odlučili posjetiti Skradinski buk. Skradin je malo mjesto nedaleko od Šibenika. Nalazi se na desnoj obali Krke, oko pet kilometara nizvodno od buka. Autobusom smo došli do Vodica, a onda s drugim do Skradina. Pitali smo mještane za buk i oni su nam pokazali put. Dalje se moralo pješice, nije bilo autobusa. U tankim japankama smo koračali po makadamu, pokrivenim oštrom rizlom i škriljcima koji su nas boli po tabanima. Julsko sunce je pržilo, a bijela prašina se dizala s puta i lijepila po našim znojavim tijelima, ulazila u nos i oči. Rumi je bio ljut. Priča sam sa sobom, pita gdje idemo, zašto se patimo, šta je to buk, što ga moramo gledati. Ja šutim, i meni je teško, ali ne kukam, ja sam bio inicijator da se ide ovamo. Put ide uzbrdo, mi stenjemo, stalno brišemo znoj s lica, da nam ne ide u oči i upiremo pogled naprijed. Poslije nekog vremena će Rumi ili Ruzmarin kako smo ga zvali, viknuti: -“ Jel’ ono onaj bunker od juče, ono desno ?”. “ Jest “, kažem ja. Zatim prepoznajemo druge objekte I na kraju vidimo i vodopad. Onaj jučerašnji. Pa šta je ovo ? Pitamo jednu stariju ženu u crnini, a ona nam objasni da mještani vodopad nazivaju i slap i buk. Buk zato što voda padajući s visine buči, pravi buku. Slapovi Krke i Skradinski buk su jedno te isto. Nastavnica geografije nam to nije objasnila, ili je mislila da mi to znamo. A mi nismo znali. Ali sad znamo, dobro smo naučili. A onda smo se prisjetili da u našoj zemlji ( tada je bila Jugoslavija ) ima još bukova, npr. Štrbački buk na Uni. Želim da čitaoci ovih redova posjete oba ova buka. Blizu Štrbačkog buka na Uni se nalazi i Martin brod, što svakako treba vidjeti. Brod je mjesto gdje se rijeka brodi, prelazi. Zove se Martin brod, jer je u tursko doba neka Marta pomogla turskom agi gdje da pređe rijeku, gdje je gaz najplići. Zato je navodno dobila puno zlatnika. Fehim Mujić, New Jersey, 30. August 2012.


Stariji postovi