FEHIM MUJIĆ: ESEJI 1

Dobrodošli na moj blog. Ja sam Fehim Mujić. Rodjen sam i odrastao u Gradačcu, u Bosni. Sada živim u SAD. Pišem iz hobija. Rado se sjećam djetinjstva, i što više starim, sjećanja sve više naviru. Kao izvor, nepresušan i čist.

21.02.2014.

Mandžini prasići

U Gradačcu je prije ovog zadnjeg rata , 1992. – 1995., društveni život bio mnogo bolji, bogatiji, sadržajniji. Bilo je manje stanovnika i ljudi su lakše znali jedni druge. Znalo se ko je ko, od koga je otpao, kako materijalno stoji, koju je školu završio, gdje radi, pa čak i koliku platu ima. Znalo se ko se s kim druži, ko su kućni prijatelji, ko se kome sviđa, ko se s kim "tajno" viđa, u koju kafanu ko ide, kod kojeg konobara i u kojoj kafani se pravi sijelo, šta će svega biti za jelo i tako dalje. Konobar je bio veoma važan član društva, isto kao doktor, advokat ili profesor. Kafane su pripadale Ugostiteljskom preduzeću koje je u svaku kafanu postavljalo jednog glavnog konobara, poslovođu, i nekoliko ostalih konobara izvršilaca. Nikad bolje radno mjesto konobar poslovođa nije mogao imati. On je brinuo o potrošnim stvarima, a ako je šta trebalo na objektu popraviti, dograditi, investirati, onda je o tome brinulo preduzeće. Kafane su bile pune, bilo je para i za preduzeće i za konobare, a ponajviše za poslovođu. Poznatiji konobari u to vrijeme su bili Mandžić Avdo – Mandžo, Fahro Hadžiefendić ili Fahro Fiju, Salko Oblak, Safet Emić i drugi. Mandžo je bio najstariji i najpoznatiji konobar. Obučio je i uveo u posao mnoge mlađe konobare. Mandžo je nikao u čaršiji, Mandžići su imali kuću na Bukvi, preko puta Bukvare džamije. Zanat je završio neposredno poslije rata, 2. Svjetskog, i počeo raditi sa Alijom Beširovićem, poznatim ugostiteljem i prvim direktorom Ugostiteljskog preduzeća „ Jedinstvo“ u Gradačcu. U tada najboljem bosanskom hotelu „Evropa“, u Sarajevu, Mandžo završava kurs za bartendera. Mandžo je volio svoj posao, upoznao je mnogo ljudi sa prostora bivše Jugoslavije i imao prijatelje ugostitelje u mnogim mjestima od Drave do mora. Mandžu su baš svi znali, za mnoge đake je organizovao maturske večeri, aranžirao proslave vjenčanja, razne godišnjice itd. Ali jednog dana iznenada, kako to samo život može izrežirati , nakon jedne inventure, kod Mandže su otkrili manjak. Ubrzo je bilo i suđenje i naš Mandžuka ili Manđolino je otišao na „službeni put“ u Foču. Dobio je besplatan jednogodišnji boravak u odmaralištu KP Foča. Da mu ne bi bilo dosadno, dali su mu da pazi na jednu glavitu jorkširsku debeljucu i njezinih 13 prasića. Prasići, lijepi, umiljati, pametni trčkaraju oko matere, rokću i stalno bi da jedu. Pentraju se onako mali, jedni preko drugih u nastojanju da se dokopaju mamine sisice i slatkoga mlijeka. Zato ih zovu odojci. Nije to Mandži bilo teško, on je iz poljoprivrednog kraja, a ljudi tamo vole životinje. Šest dana u nedelji se družio sa prasićima, nedeljom bi izlazio u grad. Tamo se družio sa ljudima, sjedio u kafani i slušao šta ljudi govore. A što ljudi govore il' je bilo il' će biti. Sretao bi i ostale turiste iz Gradačca. Bio je tu i Fahro Fiju i Hakija iz Sarajevske banke. Svi su oni bili tu po zasluzi za napravljene "inovacije" u toku službe. Poslije radnog dijela dana, popodne i uveče su bile na rasporedu obrazovne aktivnosti. Slušali su predavanja o socijalizmu i komunizmu, a imali su na raspolaganju i biblioteku, što su naši zemljaci obilato koristili. Kada bi im nestalo papira za motanje duhana, kažu da je knjižni papir bio vrlo dobra zamjena. Svake sedmice u jednom danu, ne zna se kome, bila je kontrola iz uprave. Srbi milicioneri sa pendrecima i u masnim i flekavim modrim uniformama su trenirali strogoću obilazeći Bošnjake, jer su uglavnom Bošnjaci bili osuđeni. Smrknuti komandir milicije bi prišao Mandži pozdravio i tražio raport. Mandžo bi raportirao u stavu „mirno“. „Druže komandire, obrazovno-popravno mjesto „ Suzana i trinaest prasića“ , stanje nepromijenjeno, sve je u najboljem redu. Raportira Mandžić Avdo“. Smrknuti Romanijac, milicioner po nasljednoj liniji, bi se nagnuo nad svinjac i nešto mumlao. „ Ja ovdje vidim 12 prasića, gdje je trinaesto“. Iznenađeni i zbunjeni Mandžo trči oko svinjca i broji prasiće. Nakon nekoliko brojanja Mandžo izusti: „ Ne znam druže komandire, jutros ih je bilo 13. Ne znam šta ga je moglo marnuti, ja evo sjedim ovdje na skemliji, leđima naslonjen na svinjac i stalno gledam neće li šta prići Suzani i prasićima. I nisam ništa vidio“. Gleda u Mandžu komandir policije i pita ga, „a je li ga mogla Suzana pojesti“? „Kako Suzana, pa Suzana im je mati, gdje će ona to, bože sačuvaj, šta to govoriš komandire“ govori Mandžo i ne zna šta da misli. Objasni mu komandir da se to dešava i da mora da pazi i unutar svinjca, a ne samo okolo. „Vaše ponašanje je neodgovorno Mandžiću, kazniću vas sa 7 dana produženog boravka u odmaralištu“ ."Ali druže komandiru ja nisam nikada čuvao svinje, što mi niste dali ovčice i jagnjad“ prigovara Mandžo.„I mjesec dana neizlaska u grad“, završava komandir. „Jasno Mandžiću“ pita komandir. „Jasno druže komandiru“ odgovara Mandžo. Kada se komandir udaljio Mandžo promrmlja, kao za sebe :“ Mater vam jebem svinjsku, znao sam ja da je 13 nesretan broj“. Fehim Mujić, februar 21. 2014. Mahwah,New Jersey

FEHIM MUJIĆ: ESEJI 1
<< 02/2014 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
232425262728


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
30616

Powered by Blogger.ba