FEHIM MUJIĆ: ESEJI 1

Dobrodošli na moj blog. Ja sam Fehim Mujić. Rodjen sam i odrastao u Gradačcu, u Bosni. Sada živim u SAD. Pišem iz hobija. Rado se sjećam djetinjstva, i što više starim, sjećanja sve više naviru. Kao izvor, nepresušan i čist.

02.03.2012.

U Zaostrogu

U ljeto, 1966. godine, poslije završetka I razreda gimnazije, otišao sam u Zaostrog, na more. Nas nekoliko članova Sportskog društva “Partizan”, smo dobili dvonedeljni boravak u odmaralištu društva. Zaostrog je malo mjesto, seoce na Makarskoj rivijeri, sa čistim morem i prelijepim plažama. Pored odmarališta je bio kamp za turiste sa šatorima. Osim naših građana u kampu je bilo i gostiju iz drugih zemalja, najviše iz Češke i Mađarske. Tada nije bilo gužve na moru, pa smo brzo “snimili” i upoznali sve posjetioce na plaži. Nama je više bilo zanimljivo upoznavanje i pričanje sa lijepim curama, nego kupanje. Išli bi s njima na sladoled, ili na prirodni izvor vode “Kapić”, ili u obilaženje plaža prema Drveniku. Na pustim plažama, ustvari malim uvalama među kamenjem, smo ostajali duže, kupajući i sunčajući se s našim novim prijateljicama. Mazali bismo ih kremama, kao da ne izgore, a ustvari smo željeli da ih milujemo, da ih dodirujemo po lijepom tijelu. One bi se branile, smijale se, bježale u vodu, mi za njima. Plivali bi, ronili, potapali se i tako provodili dane. Bože, kako je bilo lijepo; gdje odoše ta divna vremena. Jednog dana, kad sam se vraćao sa plaže, ugledam pored staze novi šator u kampu. Bio je zelen, sa velikom nastrešnicom iznad ulaza. U hladu masline blizu šatora je stajala mlada djevojka ili izrasla djevojčica, lijepa, sa bijelim licem i crnom kosom do ramena. Ja sam usporio i stao, a ona je to primijetila i pogledala me. Ostali smo tako nepomični nekoliko sekundi. Ja sam osjećao trnce, nešto toplo mi je udarilo u lice, nisam mogao govoriti, samo sam je gledao. Ona je vidjela moju zbunjenost i nasmiješila se. Prišla je ogradi kraj staze i rekla: “ Zdravo, ja sam Ajša”. Nekako sam došao sebi, otpozdravio i rekao svoje ime. Pitala me je odakle sam, koliko sam ovdje, kakva je voda i slična uobičajena pitanja. A ja sam je samo gledao, pola sam je čuo, pola nisam, htio sam da je udahnem, da je negdje odnesem i da je samo slušam, i gledam kako se smije dok mi govori da je iz Sarajeva, da ima kuću kod Vrbanja mosta, da je završila osnovnu školu i da će na jesen poći u gimnaziju. Rekla je da ima brata, mlađeg od nje i da će s njime ići na kupanje. Ja sam rekao da ću i ja doći, samo da nešto pojedem. Ona je ušla u šator, a ja sam potrčao, poletio prema restoranu da što prije ručam i vratim se na plažu. Došao sam prije nje na dogovoreno mjesto, prostro peškir i ušao u vodu da vidim kad bude dolazila. Kamp se nalazio u maslinjaku, odmah preko puta koji je išao uporedo sa plažom. I onda se pojavila, s bratom, išla je polako, gledala po plaži i kada me je ugledala, nasmijala se i krenula prema meni. Bio sam presretan, sjedili smo blizu jedno drugog i pričali, smijali se, gledali u oči i osjećali da hemija nešto čudno radi s nama. Ušli smo u vodu, kvasili tijela, prskali se. Ona se neprestalno smijala, a ja sam je upijao, nastojao da zapamtim svaku crtu njenog lijepog lica. Bio sam se zaljubio, zapravo sam mislio da je to, jer do tada nisam imao taj osjećaj, nisam znao šta je to. Rekao sam joj kako se osjećam, ona se nasmijala i zagrlila me. Gledala me je u oči i ljubila. Ja sam bio smušen i sretan, nikad se ljepše nisam osjećao. Dugo smo ostajali u vodi, plivali, brćkali se i stalno nešto govorili. Oko podne je nailazila njena mati, lijepa, punačka žena i zvala je da ide jesti. Ajša nas je upoznala, ličile su jedna na drugu. Rekao sam kako su slične i lijepe, a ona se smiješila i gledala me svojim crnim, krupnim očima. Bila je naš prijatelj. Kada bi otac pitao Ajšu gdje ide svaku veče, zašto ne roštilja s njima, mati bi uskakala sa “ hajdi bogati, pusti dijete nek se zabavlja, Ajša dušo, idi i nemoj kasniti”. Nas dvoje bi šetali pored mora, zagrljeni, gledali u daljini svjetla Sućuraja na Hvaru i udisali vazduh zasićen mirisom borova. Zašli bismo iza neke stijene, sjeli na šljunak i tamo ostajali sve do ponoći. Dva dana prije nego će Ajša sa svojima završiti odmor i vratiti se u Sarajevo; oni su došli na 10 dana, zbio se jedan, za mene, nemili događaj. Ujutro, po običaju smo došli na plažu i kontali šta ćemo danas raditi . Ona je poželila da odemo daleko na more, ona će ležati na dušeku, a ja ću kraj nje plivati. Cilj je bio brodić na pučini, u njemu su se nazirale dvije osobe, vjerovatno dva ribara. Ona je bila vesela, a ja sav važan. Lagano je veslala rukama, a ja sam je pratio. To je bilo moje prvo dugo plivanje, do tada sam samo plivao u bazenu na Bukvi, gdje sam i naučio plivati. Prvih 200 metara je bilo dobro, a onda sam počeo osjećati umor. Hvatao bih se za dušek, da predahnem, pa opet nastavljao. Pitala me je kako sam, hoćemo li dalje, ja sam potvrdno klimao glavom i kiselo se osmjehivao. Osjećala se kao Džejn, govorila je kroz smijeh, a ja sam bio njen Tarzan. Lako je njoj, ona na dušeku, pametna, a ja u hladnoj vodi. Nisam bio ni T od Tarzana. Onaj brodić tamo kao da se udaljava. Ali opet, vidim ljudi nepomično sjede, ne veslaju, možda ga struja nosi. Objekti na vodi izgledaju bliži nego što ustvari jesu. Bože, što mi je ovo trebalo. Najradije bih joj rekao, hajdi da se vratimo, ali me sramota. Ona, sva radosna, nasmijana, ne mogu to pokvariti. Meni se ruke i noge koče, voda dole dublje hladna, nije kao u plićaku. Tek, nakon nekog vremena, dragi Bog vidio moju patnju, te ona reče. “Feho, moramo nazad, saće jedan, tražiće me mati”.” Kad prije jedan”, rekoh ja kao iznenađen, “ hajmo nazad” i sav sretan okrenuh prema obali. Ne znam ni sam kako sam doplivao do plaže. Samo se sjećam da sam jedva izašao na šljunak i legao. Probudio sam se uveče, poslije pet - šest sati spavanja. Ajša je sjedila kraj mene. Veliki komadi šljunka su se utisli u moje tijelo, sve me je boljelo. Od dugog spavanja na suncu, leđa su mi izgorila, bila su pečena, a noge i ruke sam jedva osjećao. Ajša me je mazala nekom kremom po tijelu, a ja sam stiskao zube da ne jaučem. Pomogla mi je da odem do sobe, nakvasila peškir i stavila ga preko mene. Opet sam zaspao. Sutra sam otišao na plažu, htio sam da budem s Ajšom. Ona je došla, donijela je jogurt i mazala me po leđima. Pitala me je da li boli, a ja nisam znao je li me više bolio ili svrbilo, najradije bih ogulio kožu s leđa. Tako smo proveli naš zadnji dan. Sjedili smo, pričali, mazali se jogurtom i jeli breskve i šljive. Uveče smo malo prošetali i pozdravili se. Sjedili smo na klupi blizu njenog sokaka. Ona je plakala, suze su padale niz lice. Ja sam šutio, bilo mi je teško u prsima. Sutradan ujutro je Ajša otišla, zelenog šatora nije bilo. Išao sam na plažu sam i sjedio na našem mjestu. Malo sam se pomakao u hladovinu velikog bora, da me sunce ne peče. Kad bih se vraćao u sobu, zastao bih na stazi pored mjesta gdje je bio njen šator. Ajša je u mislima bila sa mnom, bio sam zaljubljen u nju. Fehim Mujić, New Jersey, Mart 2. 2012.

27.02.2012.

Moj komšiluk

Kao i mnoge riječi u bosanskom jeziku i riječ komšiluk vodi porijeklo iz turskog jezika . “Komšu” u turskom znači “susjed “. Pa se otuda i komšiluk može prevesti kao susjedstvo. Pri tome se riječ komšiluk ne smatra tuđicom, već je prihvaćena kao naša riječ . Može biti bliži i dalji komšiluk. Bliži je oko 200 metara u prečniku, a dalji do pola kilometra. Komšiluk je kao familija, dobar komšija je kao brat. Kod nas, u Bosni, komšije su privržene jedni drugima, paze se, posjećuju, pomažu se, zajedno su u sreći i nesreći, koliko je to moguće. Kada je u nekoj kući radost, onda komšije dolaze na veselje, a kada je neko bolestan ili ima neki drugi problem, onda se nastoji pomoći. Djeca u komšiluku rastu zajedno, igraju se, idu u školu i ostaju bliski cijelog života. Komšiluk je kao zajednica, kao pleme. Komšije imaju osjećaj zajedništva i uzajamne pripadnosti. Moj komšiluk je Ulica branilaca grada. Zove se tako jer je u zadnjem, Odbrambenom ratu protiv srpskog agresora, iz naše ulice poginulo dvadestsedam mladih ljudi. Prije rata, za vrijeme Socijalističke Jugoslavije, to je bila Ulica bratstva i jedinstva. U komšiluku su živjeli pripadnici različitih narodnosti i vjeroispovijesti. U Kraljevini Jugoslaviji, prije Drugog svjetskog rata, ulica se zvala Bagdale, (“bagdala” na turskom znači “brdo”).Danas je to ime ulice poslije Kulina brda. Kulino brdo je uzvisina koja se diže strmo poslije Ulice branilaca grada i poslije uspona od nekih sto metara prelazi u ravan Bagdale. Ime je dobilo po kuli Huseina – kapetana Gradaščevića, koja se tu nalazila i kapetanu služila za odmor. Mnogih komšija od prije rata više nema. Mnogi su pomrli, a mlađi su se razišli po svijetu. Agresorski rat Srbije protiv Bosne je mir i harmoniju, pretvorio u tugu i rasulo. Onog komšiluka od prije nema više. Došli su neki novi ljudi, stari odnosi u komšiluku su nestali, novi se nisu uspostavili. Za to će trebati mnogo vremena. Prvi komšija na desnoj strani ulice, idući od Veterinarske stanice prema Kulinu brdu, je bio Salih Jašarević. Mi smo ga zvali Salih Jašar ili Salihaga. Salih je bio dobar prijatelj moga oca Raifa i ja sam ga posebno volio. Bio je dobar, iskren, veoma pošten čovjek. Za svakog je imao razumijevanje, toplu i prijateljsku riječ. Mnogo, mnogo puta bi se sreli na ulici i obavezno komšijski zastali. Pitao bi me kako moja žena i djeca, šta ima novo, a onda bi se obavezno osvrnuo na stanje u čaršiji i cijeloj zemlji. U razgovoru je često koristio uzrečicu, “razumiješ ti”. Salih je bio član KPJ, istinski revolucionar i učesnik rata. Borbu je nastavio i poslije rata, sve do svoje smrti. Iz dva braka, Salihaga je imao pet sinova. Sve odreda dobri ljudi. Prva zena mu je umrla, a sin Zlatan je poginuo u saobraćaju. Sa drugom ženom, gospođom Hajrom, je dobio četiri sina. Pred rat je izgubio i drugu zenu. Nastavio je živiti sa sinovima. Često je dolazio kod naše kuće i s mojim ocem sjedio za velikim stolom u avliji. Mati bi iznijela meze i rakiju, i tako bi njih dvojica ostajali u dugim prijateljskim razgovorima. Ja sam bio posebno blizak sa Salihovim sinom Zoranom. Iste godine smo rođeni, zajedno smo bili u vojsci, najprije u Tuzli, a onda u Sarajevu. U zadnjem ratu Zoran je poginuo u Srebreniku. Srpski avion je bacao bombe na nenaoružani grad pun civila, izbjeglica iz okolnih mjesta. Salih, koji je toliko vjerovao u JNA i Jugoslaviju, sav slomljen je rekao: “ Moji generali, moji Srbi su ubili moga sina”. Od tuge i gorčine, dobri čovjek Salihaga Jašarević, je umro uskoro poslije rata. Preko puta Salihove kuće, su bile komšije Ivica Kristić i Avdo Džaferović. I s njima sam se volio sresti i popričati. Do Salihove kuće je bio komšija Mustafa Kikić. Sa gospođom Almasom je izrodio i othranio tri sina. Preko puta Mustafine kuće je imao kuću komšija Ibrahim Pirić. Sa svojom ženom je dobio i othranio dvije kćeri i sina. Do Mustafine kuće je živio komšija Safet Bahić i gospođa Enisa. Dobili su i othranili dvije lijepe kćeri. Moram se malo zadržati kod komšije Safeta. Bahići su brojna familija. Najpoznatiji su Ibrahim i Safet. Ibrahim Bahić je bio nastavnik i slikar. Ostavio je iza sebe između ostalog i istorijske slike starog Gradačca. Safet je bio nadaren za muziku. Bio je nastavnik muzike i svirao je mnoge instrumente. Meni je predavao muzičko obrazovanje u gimnaziji. Imao je smisla za humor i bio je živa enciklopedija viceva. Jednom me je izveo na tablu i kao da nezna, pitao gdje mi je kuća. Ja kažem: “Na Bagdalama”. A on će na to sa svojim posebnim, usporenim, malo dubokim glasom :” Budale na Bagdale”. Djeca se u razredu smiju, a ja zbunjen nekako izustih :” Pa i Vi ste sa Bagdala, druže nastavniče “. “ Znam”, reče on, “i ja sam budala”. Učenici su volili njegove časove, bili su interesantni i brzo su prolazili. Pred rat je hodao sa štakom. Po danu bi polako sišao do čaršije ili bi šetao uz ulicu sve do na Bagdale. Svako veče bi uz televiziju popio dva deca rakije i malo pomezio. Umro je ubrzo po završetku rata. Slijedeća kuća uz ulicu je bila komšije Eseda. Bio je više poznat po nadimku Tarzan. Radio je kao vozač u Elektroposlovnici. Sa svojom ženom, gospođom Zizom je izrodio i othranio pet kćeri. Preko puta kuće komšije Tarzana je bila kuća komšinice Have. Gospođa Hava je bila samohrana majka trojice sinova; Adema, Abdulaha i Muhameda. Bila je iz familije Kulenovića iz Bos. Krajine. Prije Drugog svjetskog rata se udala za žandarmerijskog narednika Muju Tipuru. U toku rata gosp. Tipura odlazi u partizane I gine na kraju rata u borbama za oslobođenje Odžaka. Gospođa Hava je sama uspješno othranila svoja tri sina. Sva trojica su postali pošteni, cijenjeni građani. Na istom mjestu danas stanuje Abdulah, u vlastitoj kući koju je sam napravio. Adem i Muhamed su umrli prije nekoliko godina. Abdulah je u penziji i vrijeme troši tako što slika čaršijske pejzaže. Njegove slike se nalaze po kućama naših ljudi na svim kontinentima svijeta. Do Tarzanove kuće uzbrdo je kuća komšije Hašima Kevrića, mesara. Hašim i njegova gospođa su izrodili mnogo djece. Sva su se razišla po svijetu, osim komšije Turse, Hašimovog sina. Turso živi malo više u ulici, u novoj kući, preko puta kuće mojih roditelja. Naredna kuća do Hašimove je bila kuća komšije Mate Matkića, milicionera. Mato je bio dobar, predobar čovjek, sušta suprotnost bahatih milicionera. Mato je ostavio iza sebe dva sina, Ivicu i Zorana. Ivica je napravio novu kuću na mjestu očeve stare kuće. Zoran živi na drugom kraju grada. Preko puta se nalazi kuća komšije Antona Šibera i gospođe Sofije. Šiberi su došli u Gradačac, prije Drugog svjetskog rata, iz Apatina i bilo ih je nekoliko braće. Svi su se bavili zanatima. Komšija Anton je bio kovač. Sa gospođom Sofijom je othranio dva sina. Stariji Stjepan je postao general Bosanske armije i živi u Sarajevu, a Josip je diplomirao strojarstvo i živi u Zagrebu. I komšija Anton i komšinica Sofija su bili izvanredni ljudi. Mnogo sam vremena proveo razgovarajući s njima. Komšija Anton je svakodnevno išao u čaršiju u svoju kovačnicu, a uveče, poslije napornog dana, bi se vraćao kući. Iako je bio umoran, uvijek je bio nasmijan i volio se šaliti. Njegova žena je radila kod kuće , a bila je i društveno aktivna. Pomagala je muslimanskim ženama u oslobađanju od starih predrasuda. Bila je zaslužna za skidanje zareva i dimija, te masovnije upisivanje ženske djece u škole. Do kuće komšije Šibera je bila slijedeća kuća komšije Raifa Imširovića. Raif i komšinica Raza su imali troje djece, dvije kćeri i sina. Prekoputa njihove kuće je kuća komšije Hamze Krajnovića. Hamza je bio krojač po zanimanju. Sa svojom ženom, komšinicom Senijom, je rodio i othranio dvije kćeri. Senija je moja tečična, kćerka moje tetke Mine. Do Hamzine kuće, a preko puta Raifove je kuća mojih roditelja, Raifa Mujića i Ankice. Osim mene rodili su još jednog sina, moga brata Zlatka. Ja sam otišao u Ameriku, a Zlatko živi u Beču. I Raif i Ankica su umrli nekoliko godina poslije rata, od posljedica rata. Do naše kuće su kuće Avdičevića, braće Huse, Aziza, Emina, Edhema i Saliha. Svi Avdičevići i njihova djeca su dobri ljudi i dobre komšije.Preko puta kuće komšije Huse je bila kuća komšije Safeta Fazlića i komšinice Senije. Othranili su tri lijepe kćeri. Dalje uz ulicu su kuće Mustafe Hasanovića, milicionera i Hazima Bahića. Mustafa je sa svojom ženom, koja je bila puno manja od njega, othranio šestero djece. A Hazim je sa svojom ženom Mujesirom dobio tri sina. Na mjestu stare očeve kuće su napravili novu kuću i tu živi najmlađi sin Munever ili Iki kako smo ga mi zvali. Preko puta Ikijeve kuće je kuća komšije Safeta Šakića. Komšija Safet sa svojom gospođom je dobio dva sina i kćerku. Mensur živi u Sarajevu, a stariji brat, Mirza je u Parizu. Do njihove kuće je kuća komšije Sifeta Sendića i gospođe Almase. Komšija Sifet je imao jedan od prvih televizora u mahali, pa smo se mi djeca bezobrazno skupljali kod njih skoro svaku veče . Dalje uz ulicu su kuće braće Ibrulja, Hakije Mujića i Edhema Bristrića. Edhem Bristro je bio moj tetak, muž moje tetke Nife. Mnogo sam volio toga čovjeka. Bio je veoma blizak sa mojim ocem, pa tako i sa mnom. Mnogo smo godina proveli radeći zajedno ili kod nas ili kod njih. Pokosili smo mnoge njive pod travom, obrali mnoge bašče šljiva, ispekli mnoge kazane rakije, ozidali nekoliko kuća, štala, šupa, košara. Tetak Edhem je bio tih, naravan, razuman čovjek. Zato je i mogao družiti se sa mojim ocem koji je bio ljut, nagal i nervozan. I danas se rado sjećam razgovora sa njim i tetkom Nifom. Njih dvoje su zajedno rodili i othranili dva sina i kćerku. Preko puta tetkove kuće je kuća Ferida Omeranovića, a malo dalje na drugoj strani ulice je kuća Ibrahima Kolarevića. Dalje uz ulicu prema Kulinu brdu su nekoliko kuća mojih rođaka. To su Smajlovići, Sejdići i Mujići. Među njihovim kućama su kuće Ibriša; Hasana, Huseina i Nurije Ibriševića, sa njihovom djecom. Tu su i kuće Omeranovića; Halila, Latifa i Merseda. Njihov otac je bio Meho Omeranović - Suljan. Na kraju ulice, podno Kulina brda, su kuće Hasanovića. Zovu ih i Štile i tako su poznatiji. Moram istaći da niko od mojih komšija nije bio loš čovjek. Naprotiv, sve do jednoga su bili dobri i čestiti ljudi. Rado ih se sjećam i uvijek sam im zahvalan na lijepom komšiluku. Fehim Mujić, New Jersey, Februar 23. 2012.

15.02.2012.

Šverc

Riječ “šverc” je porijeklom iz njemačkog jezika. Pokriva više značenja, zbog čega je praktična i zato se brzo odomaćila u našem jeziku. Švercovati ili švercati nešto, znači krijumčariti to iz jedne zemlje u drugu, nešto ilegalno prodavati, ili nešto preprodavati bez plaćanja poreza na zaradu. Ili se voziti u tramvaju i autobusu bez karte, ili stanovati negdje, a ne plaćati stanarinu, npr. biti ilegalac u studentskom domu itd. Prije zadnjeg rata u našoj zemlji (1992 – 1995), a pred raspad bivše domovine, šverc je bio svakodnevna pojava, javna da javnija ne može biti i prisutna u svim slojevima društva. U svim gradovima, na određenim mjestima u gradu, vršena je preprodaja stranog i domaćeg novca. Kada je ekonomija naše zemlje počela posustajati, vlast je intervenisala ubacivanjem više novca u opticaj. Na kratke rokove to može pomoći, ako se privreda oporavi pa vrati državi dobijeni novac . Ali ako ubačena količina novca ostane na tržištu, onda dolazi do inflacije. Viška novca u odnosu na količine proizvoda. Novac polako počinje da gubi vrijednost, nastaje povećana potražnja za robama, cijene ubrzano rastu i ekonomija zemlje ide ka kolapsu. Siromašno stanovništvo postaje siromašnije, jer ono malo novaca što ima postaje sve manje, a bolje stojeći slojevi građana, višak novca kojeg imaju pretvaraju u druge, stabilnije vrijednosti. Kupuju stranu valutu koja je stabilna, kupuju nekretnine, deponuju novac u strane banke, i tako spriječavaju gubljenje vrijednosti svoje ušteđevine. Ili ako su energični i imaju smisla za posao, dio novca ulažu u stalni opticaj , u šverc. Povjerljivim momcima daju dinare, mnogo dinara, ovi za te pare kupuju stranu valutu, devize, nose te devize u velike gradove gdje je odnos prodaja – kupovina veći, prodaju devize za veće pare nego što su ih platili, žure nazad u male gradove, ponovo kupuju devize, i opet sve isto. Na ostvarenu dobit ne plaćaju porez, država nema snage da to prati, i tako šverceri postaju bogatiji. Ali ni to nije baš jednostavan posao. Mnogo ljudi se ubacuje u igru, konkurencija je velika, šverceri se organizuju u grupe, dok jedni kupuju devize , drugi ih prodaju, ko radi brže, više dobija. Ako se radi sporo, može se i izgubiti. Ako domaća valuta prebrzo gubi vrijednost u odnosu na stranu, dogodi se da ne možeš povratiti ni one pare koje si uložio, a kamoli da zaradiš. Pri tome dolazi do sukoba sa konkurentima, koji se završavaju tučama, ponekad i fatalno . Hrabriji bi išli u druge zemlje, kupovali tamo razna dobra, od tekstila do zlata, donosili to nazad, prodavali po većim cijenama, nego su to platili, ali jeftinije od domaće robe i tako ostvarivali dobit. Država je slaba, porez se ne plaća, tako da to još više doprinosi propasti domaće industrije. Ljudi sa sela su se bavili švercom voća i povrća. Trebali su imati određene površine pod voćnjacima ili povrćem, da bi imali pokriće pred poreskim organima, a ustvari bi kupovali robe po Srbiji i Makedoniji, dovozili to svojim kamiončićima u Bosnu i Hrvatsku, gdje je bio manjak tih roba i tako pravili dobru zaradu. Poneki šverceri su imali po nekoliko kamiončića, a neki čak i velike kamione, pa bi i dobit bila puno veća. Onda bi znali dobijeni novac smotati u gute i tako gutavih džepova hodati po čaršiji i kafanama. Zbog nespavanja su bili podnaduli, zaudarali na alkohol i znoj. Bili su jadni. Ali ne samo oni. Svi građani zemlje su bili jadni, dekadencija se vidjela u svim oblastima života. Korupcija i laž su postale normalne pojave. Trebalo je preživjeti. Takvo stanje nije moglo dugo trajati, kriminal ne može biti dugo na vlasti. I na kraju se sve urušilo, i država, i sistem, i jedinstvo naroda, i kulminiralo je ratom. U ratu se tek rasplamsao šverc. Ljudi bez morala, bez svijesti o normalnom civilizovanom suživotu sa drugim ljudima, su krenuli u pljačku rođaka, komšija, prijatelja. Na površinu su isplivale sve ljudske gadosti. Opkoljeni narod Bosne je vapio za svim što je potrebno za život. Šverceri su dovozili robu i prodavali je po desetorostruko vecim cijenama od nabavne. A mnogi su, robu namijenjenu za pomoć, dobijali besplatno u magacinima dobrotvornih agencija, prisvajali i prodavali jadnom i izmučenom narodu. Svom narodu, jer oni, šverceri , su sinovi toga naroda. Kakav narod , takvi potomci. Sve je to bezbroj puta viđeno i viđa se u ljudskoj istoriji, nažalost. Kod civilizovanijih naroda, zapadnih, manje, kod primitivnijih više. Po svemu što se dogodilo do sada, mi pripadamo primitivnim narodima. Za to ima i razloga. Istorija se poigrala sa našim narodima, davala nam je razne gospodare, usmjerila nas u različite kulture, donijela nam različite religije. Različite religije su uzrokovale neprijateljstva i ratove sa susjednim narodima, zbog čega smo bili zauzeti samim sobom. Kada su zapadni narodi doživljavali revolucije i u razvoju društva i proizvodnih snaga išli naprijed, mi smo ostali zaobiđeni i zaboravljeni. Treba proći mnogo godina da dostignemo njihov nivo razmišljanja, njihovu svijest o zajedničkom životu. I to, ako nam oni dozvole ! Ako ovo sa Evropskom Unijom nastave i ako uspiju, onda ćemo mi, mali narodi, nestati. Preselićemo se kao radna snaga na zapad, a naše će zemlje ostati puste, dok ih neki drugi, veći, narodi ne nasele. Do tada ćemo se boriti da živimo, uspijevati ili ne uspijevati, zavisi koliko je ko žilav, i trpiti udare sudbine. Radićemo pošteno i nepošteno, legalno i ilegalno, plivati između zakona i šverca. Šverc je naša sudbina. I logična posljedica stanja u zemlji ili zemljama, u kojima zakon nikada nije zaživio i nikada prihvaćen kao potreban, od strane naroda. Zašto je to tako? Od pamtivijeka svi balkanski narodi su bili pod tuđom upravom. Najprije su ovdje bili Rimljani, dugo vremena, preko 500 godina, pa su došli Mlečani, pa Francuzi, Mađari, pa onda Turci, dugo vremena, preko 400 godina i na kraju Austrijanci. Uvijek tuđini i uvijek se moralo plaćati porez tuđinu. S vremenom se kod naroda razvio otpor prema tuđinu i njegovoj državi. Na svaki način se nastojalo izbjeći platiti dažbine i čak oteti i ukrasti od države. I ta je navika ušla u krv, u naše gene. Kad smo na kraju dobili našu državu, mi smo se po inerciji nastavili ponašati isto kao i prije. Kod nas je normalno pokiseliti šljivu, ispeći rakiju i prodati je, a da se državi ne plate obaveze na ostvarenu dobit. To na zapadu nije tako. U mnogim zemljama je zabranjena proizvodnja alkoholnih pića, a ako je dozvoljena, onda je količina ograničena. Oko 100 ili 200 litara može se proizvesti za kućne potrebe, a preko te količine je potrebno platiti porez. Sječa šuma i prodaja drveta kod nas se radi na divlje i bez plaćanja poreza. Razne usluge se naplaćuju u kešu tako niko ne plaća potrebne iznose poreza. Čak šta više takvo se ponašanje smatra normalnim. Šverc je uhodani sistem i svi su zadovoljni. To što država ovisi o porezima i što bez tih prihoda nema ni škola, ni puteva, ni kvalitetnog asfalta, ni pomoći za socijalno ugrožene i bolesne, ni nauke, ni zaštite prirodne okoline, ni mnogo čega drugog, to većinu našeg naroda ne zanima. Oni ne shvaćaju da smo svi mi država i da mi svi moramo dati dio naših zarada za nas , za našu djecu, za siromašne i gladne, da nam svima bude ljepše u našoj zemlji. Nažalost, švercerski narod tako ne razmišlja. Još će puno vode proteći bosanskim rijekama, dok Bosanci ne promijene shvatanje. I ne samo Bosanci, i susjedni nam ostali balkanski narodi takođe. Fehim Mujić, New Jersey, Februar 15. 2012.

07.02.2012.

Halidova pekara

U našoj čaršiji je poslije onoga rata pa sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća bilo mnogo privatnih pekara. Sve su pekle prelijepe okrugle, crne, polubijele i bijele hljebove.Ja sam kupovao hljeb u pekarama u centru čaršije. Bile su to Halidova, Salkanova, Medina i Ademova pekara. Ako hoćeš da kupiš hljeb, a ne dodješ u vrijeme kada je hljeb pečen, okasnio si. Hljeb se brzo rasproda i ond moraš trčati u drugu ili treću pekaru, da ne ideš kući praznih ruku. Zato smo mi, djeca, dolazili ranije i čekali da se hljeb izvadi iz pećnice. Ja sam bio dobar sa pekarom Medom, pa sam čekao unutra u pekari, dok su se ostala djeca zimi mrznula napolju. I danas osjećam miris germe koji je izazivao glad i povećavao želju za ukusnim hljebom. Kada bi dobili hljeb, mi djeca bi ga odmah počeli jesti. Najviše smo volili okrajke, i dok bi došli kući od hljeba bi ostala samo sredina. Onda bi matere digle galamu i pitale šta cemo poslije jesti. Mi nismo brinuli o tome, važno je da smo sada siti. U pekarama su se zimi, po danu, okupljali besposličari. Tako su kod Halida dolazili cigani ispod Gradine. Od jutra pa do popodne, kada se pekara zatvara, oni bi dolazili u pekaru i grijali se. Pomogli bi pekarima donijeti vode sa Hadžiefendijine česme, nacijepati drva, iznijeti pepeo. Pekare su imale pećnicu od cigle sa dnom od nabijene gline. Unutra bi se naložila vatra i tako bi se pećnica grijala. Kada vatra dogori, pećnica se očisti od pepela, obriše mokrom krpom i tada je spremna za pečenje. Sa drvenim lopatama bi pekari stavljali u pećnicu oblikovano tijesto, izvagano na odredjenu težinu. Pravili su hljebove od pola kile, jedne i dvije kile. Nakon odredjenog vremena, obično pola sata, hljeb bi bio pečen i vadio bi se vani. Osim hljeba, u pekari su se pekle pite, meso i cijela jagnjad. Jagnje bi se stavilo u duguljastu zemljanutepsiju, dagaru, i guralo u pećnicu. Poslije pečenja, u dagari bi osim pečenog jagnjeta, bila i kapljevina,istopljeni jagnjeći loj. Kapljevina je bila slana i veoma ukusna. Pekari bi je prodavali na lončiće. Odjednog lončića kapljevine i jedne kile hljeba mogla su se najesti dva čovjeka. Halid je bio dobar čovjek i kada se dan završi, davao bi ciganima neprodati hljeb, a i kapljevinu ako se štogod peklo. Neki su i spavali na klupama u pekari, a ujutro kada dolaze pekari, oni bi odlazili u Ibrin han ili Gradsku kafanu. Tako bi cigani kod svoga Halida provodili zimu. A kada dodje proljeće i napolju otopli, cigani polako prestanu dolaziti. I govorili bi “ Halide, evo našeg sunceta, je.. ti svoju pekaru. Fehim Mujic, New Jersey, Februar 7. 2012.

05.02.2012.

Od Galicije do Trsta

Na Berlinskom kongresu, u ljeto 1878. godine, Austrougarska dobija na upravljanje tri turska sandžaka; Bosanski, Hercegovački i Novopazarski. Nakon kratkog vremena , Austrija odustaje od Novopazarskog sandžaka, a Bosanski i Hercegovački sandžak anektira i pripaja svojoj teritoriji 1908. , kao BH oblast. Cijela BH oblast je prije Berlinskog kongresa nazivana Bosanski sandžak. Hercegovački sandžak nije postojao. Kada su saznali kakve će odluke kongresa biti, da će Bosanski sandžak biti oduzet od Otomanske imperije i biti dodijeljen Austriji na upravljanje, Turci daju status sandžaka južnobosanskoj oblasti, Hercegovini, nastojeći na taj način zadržati Hercegovinu i dalje u sastavu Turske. Međutim, Austrijanci otkriju taj pokušaj Turske i Austrijski ministar finansija naglasi da se Austriji ubuduće daje na upravljanje cijela Bosna i Hercegovina, a ne samo Bosna. Tako ministar Benjamin Kalaj prvi u istoriji uvodi to ime u upotrebu. Sada je potrebno ukloniti iz imena države dodatak “i Hercegovina” i vratiti u upotrebu jedino ispravno ime, “Republika Bosna”. Dolaskom u Bosnu, Austrija odmah započinje široki front poslova. Otvara sudove, radi katastar zemljišta, pravi škole, javne zgrade, puteve, pošte, uvodi telefone, električnu rasvjetu, prve pruge u Bosni, radi planove gradova, Sarajevo dobija prvi tramvaj u Austrougarskoj, prije Beča i Pešte, gradi se Vijećnica, zgrade na obali Miljacke itd. Radi se i popis stanovništva, registruju se mladi ljudi koji će uskoro biti pozivani u vojsku, da služe cara i carevinu. Salko Mujić i Smajo Omeranović, početkom 1912. godine, dobijaju poziv da se jave u vojsku, u Beč, u kasarne u Arsenal strasse, kod Sidbanhofa , bečke južne željezničke stanice. Trebaju doći u Vrpolje, na željezničku stanicu, gdje će se pridružiti grupi koja putuje u Beč. Nastala je pometnja. Momčići rođeni 1891. god., tek navršili 20 godina. Nisu bili dalje od Brčkog i Tuzle. Za Beč su samo čuli, tamo živi Kaiser Franz Joseph, Car Franjo. To je veliki grad, glavni u carevini, sa puno dvoraca, parkova, sjajnih hotela i gostionica. Spremili su se Salko i Smajo, obukli što su najljepše imali, spakovali malo odjeće za promjenu i hrane za nekoliko dana. U Vrpolje ih je odvezao Salkin otac Huso. On je često išao prijeko. Prije nekoliko godina Huso je išao u Pečuh, dovezao je odatle 500 sadnica mađarice. Na stanici u Vrpolju je bilo mnogo mladog svijeta. Jedan čovjek je vikao,“ regruti za vojsku ovamo” i momci su se skupljali. Bilo ih je iz svih okolnih gradova i iz bosanske Posavine. Oko podne 150 ili više njih se ukrcalo na voz i krenulo prema Beču. Parna lokomotiva je šištala i čadila, stajala je na svakoj seoskoj stanici. Prošli su Brod, Zagreb i stigli u Marburg. Tu je voz napustilo oko 50 ljudi, ostali su nastavili prema Beču. Bilo je jutro kad su prošli Graz. Vani su se smjenjivale lijepo obrađene njive, borove i jelove šume, travnati proplanci. Austrija je bila prelijepa, Salko i Smajo nisu nikad vidili ljepše krajolike. Na Sidbanhof su došli oko 8 sati ujutro. Izašli su iz voza, okupili se i u koloni dva i dva došli u kasarnu. Kasarna, zapravo kasarne su bile blizu stanice, prekoputa široke ulice, Arsenal strasse. Bilo je tu mnogo zgrada od crvene cigle. Bile su duge i do četiri sprata visoke. Između kasarni su bile široke aleje sa velikim stablima platana i kestenova. Došli su pred zgradu na kojoj je pisalo BH REGIMENTA. Salkanu i Smaji je laknulo, bili su među svojima, mogli su razgovarati na bosanskom. Taj dan do mraka su ih rasporedili u jedinice, dali im uniformu, veš, cokule sa visokim sarama i posteljinu. Pokazali su im spavaone, odveli ih na kupanje i na kraju na večeru. Ujutro u 7 sati je bilo postrojavanje. Svi isto obučeni, lijepo ošišani i obrijani Bosanci, ili Bošnjaci, kako su ih Austrijanci zvali, su učili komande na njemačkom jeziku. Kaplar Felix je komandovao desetinom u kojoj su bili naši zemljaci. Salko je volio njemački i brzo je učio. Stalno je ponavljao riječi i pravio rečenice. Smajkanu se nije baš sviđalo. Kad bi Felix komandovao “desno”, Smajo se okretao lijevo i tako cijeli dan. Poslije doručka su imali opet zanimanje, pa ručak, pa zanimanje, pa večera. Hrana je bila dobra i obilna. Poslije večere su im pokazivali kako se prave kreveti, kako se slaže odjeća, kako se održava lična i kolektivna higijena. Svako jutro posije postrojavanja i prozivke, regruti su trčali po alejama i parkovima između kasarni. Bošnjaci su brzo učili, oficiri su bili zadovoljni. Za naše ljude ovo je bilo mnogo lakše nego kositi njive po bosanskim brdima. Ubrzo su zadužili oružje i postali prava pješadija. Vježbe su izvodili na poligonima u Beču i po okolnim selima. Kamionima su ih prebacivali do poligona, a onda su cijeli dan trčali i pješačili. Išli su na Kalenberg, Leopoldberg, trčali po Wienerwaldu i Donauinselu, marširali po Otakringu i Girtlu. Nakon 6 mjeseci dobro su upoznali Beč i okolinu. Smajo i Salko su nedeljom izlazili u grad. Cijeli dan bi hodali po ulicama, trgovima, često su išli u Prater, tamo je uvijek bilo zanimljivo, vozili se na Riesenradu, pili sturm i pivo po bečkim kafanama, uživali u kolačima na Štefanplacu. Išli su u kino “Urania” na Ringu, jeli kvalitetni italijanski sladoled kod Svedenbrike. Upoznali su nekoliko lijepih Švabica. Naši ljudi su zavolili Beč. Krajem 1912. obuka je bila gotova i počelo se govoriti o prekomandi. I onda se dogodila nesreća. Felix je bio došao ljut na posao i odmah počeo sa galamom. Zbog nečega se obratio Smaji i počeo psovati. Valjda je spomenuo i majku. Smajo je bio miran i tih čovjek, ali ga je ovo zabolilo. Felix je i dalje vikao, Smaji se smračilo. Njegova sitna, povijena mati, cijeli dan radi na njivi, muči se sa govedima i djecom, i da je ovaj pirgavi žućo spominje. Nož je sijevnuo i Felix je pao na pod. Iz vrata mu je izbijala krv. Odvezli su ga u ambulantu, nisu mu mogli pomoći. Smaju su zatvorili, malo su ga i tukli. Vojni sud ga je osudio na pet godina zatvora i teškog rada. Prebacili su ga u Krems, na Dunavu, uzvodno od Beča prema Lincu. Salko je dobio prekomandu u Peštu. U jedinici su opet bili samo Bošnjaci. Uglavnom su dane provodili čisteći oružje. Često su izlazili u grad. Pešta je bila kao i Beč, lijepa i velika. Dunav je u Pešti veći i širi nego u Beču. Velike barže su gurale po rijeci šlepove natovarene ugljem i drvetom. Kraj kejova su bile usidrene duge bijele lađe za krstarenja rijekom. Bilo je interesantno sve to posmatrati. Nastala je 1914. godina, Salko je već dvije godine u vojsci. Udebljao se i poprimio mnogo navika udobnog života. Od seoskog neurednog momčića postao je krupan, uredan vojnik, uvijek obrijan i po propisu ošišan. Cipele su bile uglačane, a na hlačama se vidjela crta od peglanja. Lijepo mu je ovdje, ne vraća mu se u Mionicu. Šta će on raditi u Krčevini poslije Beča i Pešte. U martu dobije prekomandu u Lamberg, centar Galicije i važan pogranični garnizon. Galicija je bila oblast na istoku Austrougarske. U istoriji je bila nezavisna kneževina, pripadala je Poljskoj, Rusiji, Mađarskoj i sada je u satavu K&K monarhije. U Galiciji živi ukrajinsko i poljsko stanovnistvo. Ni jedni ni drugi ne vole Mađare ni Austrijance. U Evropi su odnosi između velikih sila loši i govori se kako ne miriše na dobro. I onda Austrija 28. jula objavi rat Srbiji, a Rusija objavi rat Austriji. Njemačka stane na stranu Austrije i odmah napadne Rusiju. BH Regimenta bude raspoređena na granicu prema Ukrajini. Tokom ljeta i jeseni vojnici su kopali tranšeje, utvrđivali se i pripremali za zimu. Pravih borbi nije bilo do 1915. god. Vojnici su sjedili u tranšejama, ložili vatru i čekali da zima prođe. U proljeće je ruska vojska napala velikim snagama, potisla Austrijske snage i zauzela veliki dio Galicije. Poslije toga se front umirio, a Austrijanci su pripremali kontraudar. Napad je počeo u proljeće 1916. i Rusi su se morali povući uz velike gubitke. Bošnjaci nisu htjeli ratovati protiv slavenske zemlje, moral je bio nizak. U jednom napadu u dubinu ukrajinske teritorije bude opkoljeno i zarobljeno mnogo vojnika iz BH Regimente. I Salko je bio među njima. Ruski Kozaci na konjima su ih gonili u koloni da pješače pet dana. Došli su u Hmeljnicki, grad u zapadnoj Ukrajini. Rasporedili su ih da rade po seoskim imanjima, salašima. Radili su na poljima pšenice i heljde, kosili, vrhli, skupljali sjeme, skupljali slamu, pa onda orali njive i sijali ozimu pšenicu. Kada je došla zima Salko i ostali su vozili pšenicu u mlinove, dobijeno brašno i heljdu su vozili na front ruskim vojnicima. Tako su proveli zimu. U proljeće 1917. godine dođe do socijalnih nemira u ruskim gradovima i u martu 1917. Rusija prihvati mir i izađe iz rata. Zarobljenici su se obradovali, rat je gotov, možda će ih pustiti kućama, pa već su pet godina u vojsci. Rusi su ih u koloni ,opet pješke, vratili na granicu. U Lambergu su se ukrcali na voz za Peštu. Bili su umorni, mršavi, poderani i šutljivi. Skoro polovina ih je ostalo na poljima Galicije i Ukrajine. Voz je polako kloparao po mađarskoj ravnici, dim od lokomotive je ulazio u vagone i tjerao ih na kašljanje. Možda nas u Pešti okrenu na jug prema Osijeku, govorili su vojnici između sebe. U Pešti su kompoziciju ostavili na sporednom kolosijeku, na kraju stanice. Tu su ih ostavili 4 dana, bez hrane i vode, nisu im ništa govorili gdje će dalje, niti šta se dešava. Vodu su donosili sa okolnih bunara, a hranu su tražili po kućama u blizini. Mađari su škrti, rijetko su davali, morali su plaćati. Jeli su uglavnom crni raženi hljeb pomazan bijelom svinjskom ili žutom guščijom mašću. Obavijestili su ih da su Italijani promijenili stranu u ratu. Napustili su Austriju i Njemačku i krajem aprila 1915. pristupili Engleskoj i Francuskoj. Napali su austrijske snage , dojučerašnje saveznike, u Tirolu i na Soči. BH kompozicija sada ide u Klagenfurt, gdje će se obući i popuniti novim ljudstvom. Iako su umorni, moral je porastao, mrzili su Italijane zbog izdaje. Krajem ljeta dolaze na italijanski front, ukopavaju se kod mjesta Caporetto i tu provedu zimu. U Klagenfurtu nađu Smaju. Odležao je i odradio kaznu i sada je poslan da se bori. Salko i Smajo su opet zajedno, lože vatru, pripremaju hranu, puše duhan, spavaju u zemunici. U proljeće front oživi. Dovozi se teško oruđe, vrši se preraspored jedinica. I Austrijanci napadnu i potuku Italijane u bitci kod Caporetta. Bošnjaci su se istakli u borbama, nisu volili Italijane. Borbe se primire, i jedna i druga strana se reorganizuju. Italijani dovlače nove snage, sve mlade vojnike. Govori se o kraju sukoba, o mogućem sklapanju mira. To izaziva opuštanje u austrijskim redovima, osjeća se konfuzija u komandovanju. Italijani koriste takvo stanje i napadaju na rijeci Piave i kod Vittoria Veneta. Austrijske trupe su dezorganizovane, i Bošnjaci s njima, i počinju da se povlače , misleći da je rat gotov. To iskoriste Italijani i uzmu veliki dio austrijskih Alpa, Južni Tirol i dijelove Kerntena. Tada su formirane sadašnje granice Italije prema Austriji i Sloveniji. Granicu su pomjerili daleko na sjever i istok. Izbili su na rijeku Soču i uzeli Udine i Trst. Oko 300.000 austrougarskih vojnika je zarobljeno, među njima oko 3.000 Bošnjaka. Veliki broj naših ljudi je ostao na bojištima , sahranjen u zajedničke grobnice. Zarobljeni Bosšnjaci su prebačeni u Trst i smješteni u ,sada bivše, austrijske kasarne. Rat je završen u novembru 1918., a u decembru su formirane nove države u Evropi. Južni Slaveni su sada dobili svoju državu, Kraljevinu SHS. Nove vijesti su dolazile svaki dan. Bošnjaci su čekali da idu svojim kućama, u Bosnu. U kasarnama su već tri mjeseca. Ne mogu ni u grad izlaziti. U martu je postignut dogovor o razmjeni zarobljenika. Brodovima Kraljevske mornarice su prebačeni iz Trsta u Kotor. Odatle su nastavili pješke do Trebinja, a onda vozom preko Mostara i Sarajeva do Doboja. U Doboju su sišli sa voza i opet pješke, preko Gračanice i Srnica u Gradačac. Od kuće su bili odsutni punih sedam godina. Fehim Mujić, New Jersey, Februar 3. 2012. Knjige Na ovu temu napisan je veliki broj knjiga. Neke od njih su: • "Bosniak" ("Bošnjak") - Hans Fritz • "Die Bosniaken kommen" ("Bošnjaci dolaze") - Werner Schachinger • "Des Kaisers Bosniaken" ("Bosnjaci u carskoj sluzbi") - Grupa autora • "Bošnjaki na Soški fronti" ("Bošnjaci na Soškom frontu") - Ahmed Pašić • "I Bosniaci sul fronte Italiano" ("Bošnjaci na italijanskom frontu") - Werner Schachinger • "Sa Bošnjacima u Svjetskom ratu" - Pero Blašković • "BH3" - Pero Blašković Odlomci i citati iz knjiga [uredi] • Naši Bošnjaci – priznajem to otvoreno: i danas me guši, teško gutam a kroz srce mi prolazi neizreciv, bolan osjećaj kad negdje čujem naš stari paradni marš "Bošnjaci dolaze"...Vidim ih pred sobom, tu raskošnu momčad, visoku kao jablani, s očima sokola i vijernih srca, čujem njihov čvrst strojevi korak, koji je pripadao posebnim obilježjima bosanskohercegovačkih regimenata stare monarhije. Pod tamnocrvenim fesom, otvorena lica, veselo po vratu skakuće svilena crna kićanka. I ta dva poznata mesing dugmeta, na neobičnim pantalonama, zlatno svjetlucaju na suncu...I kada se čuje pjesma "Marširala, marširala Prva regimenta"... ne bi se čovjek ni s jednim kraljem mijenjao. Kakve su to bile neustaršive i ponosne trupe! Davno, davno skinuo sam vojničko odijelo i nikada, nikada više neću voditi neko bosansko odjeljenje. Nikada više neću, ponosom zažarenih očiju, gledati "svoje" momke i blistavom sabljom ih pozdravljati. Nikada više slatke djevojke neće stati na ulici i mahati nam – meni i mojim Bošnjacima. "(Odlomak iz knjige "Bošnjak", Hans Fritz 1931.)" • Bošnjaci su bili pravi vojnici. Car je zapovijedio da se jave u vojsku, krenu na front, i oni su poslušno išli u rat, baš kao u polje. Znali su da je rat, ali su se pomirili s tim da se ne može suprostaviti sudbini. Smatrali su da ako u Knjizi sudbine piše da će neko pasti (poginuti), on će pasti (poginuti), pa makar ga čuvao bilo kakav oklop. A ako nekom piše da će opet svoju Bosnu vidjeti, on će je vidjeti, makar ga kuršumi izrešetali kao sito... "(Odlomak iz knjige "Bošnjak", Hans Fritz 1931.)"

28.01.2012.

Vojni odsjek

U Jugoslaviji, prvoj i drugoj, u svakoj opštini se nalazilo i Odjeljenje za vojne poslove ili Vojni odsjek. Zadaća tog organa je bila da vodi evidenciju muške populacije od stasanja za vojsku pa do demobilizacije. Kada bi navršili 18 godina, muškarci su imali obavezu da služe u oružanim snagama zemlje. Ako bi nastavili obrazovanje poslije srednje škole, odlazak u vojsku se je odlagao. Načelnik Vojnog odsjeka u Gradačcu je dugo godina bio moj komšija Mustafa Kikić. Inače je gosp. Mustafa bio rođeni brat našeg književnika Hasana Kikića. Prije nego je došao na mjesto načelnika gosp. Kikić ili drug Kikić, kako su se tada oslovljavali komunistički rukovodioci, je bio aktivno vojno lice. Kao takav je bio ozbiljan čovjek, a i radno mjesto je zahtijevalo takvu osobu. Disciplina na poslu u odsjeku je bila kao u vojsci. Moralo se dolaziti na posao 15 min. prije početka radnog vremena, koristiti pauzu u zato određeno vrijeme, jesti kada je pauza za ručak i sve ostalo po PS-u, Pravilu službe u JNA. Između ostalih lica, u Vojnom odsjeku je bio zaposlen i gosp. ili drug Husein Omeragić- Žongler. Ne znam kako je dobio taj nadimak, ali mu je pristajao. Žongler, kako su ga svi zvali, je bio veseo, zabavan čovjek, uvijek spreman za sijelo, šalu, viceve, piće, a i šetnju. Svašta se moglo čuti od njega, razgovor sa njim je bio odmor i razonoda. Po naravi je bio sušta suprotnost svom šefu, gosp./drugu Kikiću. Gosp./Drug načelnik je bio uvijek ozbiljan i takav odnos prema poslu i ljudima je tražio i od drugih uposlenih. Ponekad bi drug načelnik kontrolisao radnu disciplinu u Odsjeku. Jedan dan je stao uvrh stepenica, koje su vodile na sprat i sačekivao zaposlene. “Dobro jutro druže načelniče” govorili bi ljudi prolazeći pored, “ dobro jutro” odgovarao bi drug načelnik. I sve tako do 8 sati. U 8 sati i 2 minuta na donje stepenice nailazi drug Žongler. Podigne pogled, gore iznad njega stoji načelnik. Husein se nasmiješi i nastavi hodati. “ Koliko je sati Huseine” prekide ga načelnik. “ Ne znam druže načelniče” zastade i odgovori. “ 8 i dvije minute druže Omeragiću” tiho će načelnik. Husein gurnu ruku u džep, izvadi sat, otvori poklopac, pogleda i reče: “ Tačan vam je sat druže načelniče”. Fehim Mujic, New Jersey, Januar 27. 2012.

19.01.2012.

Sijelo u Jakovicama

Na oko petnaest kilometara istočno od Gradačca nalazi se selo Grabov gaj. Ukraj sela, prema porebričkim šumama, smjestilo se lovačko naselje Jakovice. Gradačački lovci, posebno oni iz Mionice, napravili su na velikoj ledini naselje od malih kućica. Poredane, jedna do druge, 20-ak u nizu. U svakoj kućici su smještena po dva kreveta. Tu lovci spavaju. Hranu pripremaju napolju na lijepo postavljenom i pokrivenom šporetu, sa stolovima poredanim unaokolo. Lovci su dali da se tu iskopa i bunar sa hladnom i uvijek svježom vodom, tako da su stvorili sve uslove za uredan život. Osim Mioničana, u Jakovicama i okolini love i njihovi gosti. Tako smo se dogovorili da jedne nedelje u novembru zajedno lovimo, a poslije lova da ostanemo na sijelu u naselju. Mi ćemo donijeti pečeno jagnje, a oni će pripremiti stolnjake, tanjire, salatu i ostalo što ide uz to. Sijelićemo u staroj kući čardakliji, koja je tu napravljena davno prije novog naselja.. U sobici na spratu, Mioničani su naložili vatru u maloj bubnjarici. Do peći su složili dosta mlade nasječene grabovine. Napolju je bilo hladno i mi smo jedva čekali da ulegnemo u sobicu na čardaku. Kada smo završili lov, u grupi smo krenuli prema naselju, a naš najmladji član ,Nićko, je otišao u Gradačac da donese pečeno jagnje iz pekare. A mi ostali; Osman, Haso, Hajraga, Almaz , Muharem-Harika i ja smo išli kroz snijeg prema naselju. Teturali smo, saplitali se , padali, stresali snijeg sa odjeće i tako smo mokri i promrzli stigli do kuće. Tamo su nas čekali domaćini; Krajne, Klopići, Ibreljići i ostali. U to je vrijeme i Nićko prispio s jagnjetom. Ušli smo i posjedali po podu nabijeni jedan do drugoga, mokri i promrzli. U sredini sobe je bila pripremljena sofra, sa svim potrebnim rekvizitima. Tu su bile soljanice, kisele paprike, glavice bijelog i crvenog luka, bijeli hljebovi, crne pogače, flaše s rakijom, raznih oblika i boja, razne vrste lovačkih noževa, nožića i čakija. Dok smo potezali rakiju, vrelina nam je udarala u lice, a para se dizala iz mokrih hlača i čarapa. Haso Smajlović i još neki su pjevali i svirali na harmonici. Osman i Nićko su donijeli jagnje upakovano u papirnu, brašnastu, vreću. Stavili su pečenje u sredinu izmedju nas. Bilo je prelijepo, crveno, sjajno, pušilo se. Haso je uzeo nož da jagnje isiječe na manje komade. Nije mogao, jagnje je bilo vrelo. Osman predloži da se meso vrati u vreću i iznese napolje da se ohladi. Tako i uradi, iznese vreću vani na balkon i zabaci je na krov. Vreća padne u snijeg i Osman se zadovoljan vrati u sobu. Kaže kako je vreća napravila udubljenje u snijegu i kako će za oko pola sata biti u redu. Mi nastavimo pijuckati rakiju i još više osjećati glad. Govorimo Osmanu da donese jagnje, da se ohladilo, a on govori da sačekamo još malo, da se ne pržimo kada jedemo. Naposljetku Osman ustane i izadje na balkon. Jaukne, zakuka i uleti u sobu. Nema jagnjeta, kaže, nema ga ni na krovu ni na balkonu, nestalo. Mi svi poskačemo, nagulimo obuću i istrčimo ispred kuće. Na zemlji su bili ostaci masne vreće, a na maloj barici su naši psi lokali vodu. Napolju hladno, ledeno, a psi loču vodu i ne prestaju. Vrelo jagnje je istopilo snijeg oko sebe i skliznulo s krova na zemlju. Dole su ga dočekali naši psi i pojeli do zadnje koščice. Kako je meso bilo masno i slano, psi su ožednili i navalili na baru. Mi smo šutili i zgledali se. Jedni su vikali na Osmana, on je šutio, nije imao šta reći. Drugi su ga branili, a ja sam gledao u pse i smijao se. Nije kome je nudjeno, već kome je sudjeno. Smračilo se, zimski dan je kratak, unosili smo stvari u kola, vrijeme je da se ide kućama. Naše pse smo ulučili u prikolicu, osim Harike koji je svoja tri psa pustio u gepek od svoje “Volge”. Kada smo došli kućama i spustili pse iz prikolice, imali smo šta vidjeti. Psi su bili prljavi i zaudarali na kiselo. Dok smo vozili kola i motali volanom lijevo-desno, psima se smučilo i oni su jadni povraćali. Ni njima nije bilo sudjeno. Najgore je prošao Harika. Gepek i sve stvari u gepeku su bile prljave i smdljive od psećeg povraćanja. Trebalo mu je sedam dana da opere kola i stvari. Nešto smo naučili. Ne ćemo više ostavljati vruće pečeno jagnje u snijegu na krovu. Fehim Mujić, New Jersey, Januar 2012.

17.01.2012.

Lov

Jedan od najljepših načina druženja je ići u lov sa ljudima koji su ti dragi, koje rado srećeš i s kojima uvijek rado pričaš. U našem dijelu grada djeluje lovačka grupa Bukva. To je jedna od mnogih grupa Lovačkog društva “ Jelen” Gradačac. Da bi postao lovac, moraš imati grupu koja će te primiti, moraš imati dozvolu za nošenje oružja i moraš položiti lovački ispit. Ako hoćeš, ali ne moraš, možeš imati lovačkog psa i oružje za lov, pušku sačmaricu i lovački karabin. Sačmaricom se love ptice i sitna divljač, a karabinom krupna divljač. U našem lovištu su to srneća divljač i divlje svinje. Mene su u grupu primili moji rodjaci, a njih su opet primili njihovi rodjaci. Stariji članovi naše grupe su Osman Smajlović, Haso Smajlović, Sead Smajlović, Hajraga Delić i Muharem Novalić. Mladji članovi su Almaz Bristrić, Nićko Bristrić, Huso Mujić, Ibro Smajlović i ja. Stariji članovi pokazuju mladjima kako se lovi, kako se traži divljač, kada se puca, kako se komanduje psu itd. U lov se ide rano ujutro. Uveče se pripremi sve što treba ponijeti u lov. To je hrana, piće, deka, kabanica, mala stolica i sl. Dok izlazimo iz kuća i kačimo prikolice za kola, psi su već na nogama, radosni skaču, laju, trče ovamo, onamo, veseli, puni energije. Prvo se skupljamo na zbornom mjestu, a onda kada svi dodju, dogovorimo se gdje ćemo loviti i idemo tamo. Prije nego počnemo loviti dogovaramo se kuda će ko ići, da ne bi smetali jedni drugima, gdje ćemo se naći, gdje ćemo ručati itd. Dok pričamo potežemo rakiju iz flašica raznih oblika. Pošto svako hvali svoju rakiju, svako proba svačiju, tako da uhvatimo šejtana, a još nismo ni počeli loviti. Lovi se u grupama po dva ili tri lovca. Psi idu naprijed, traže divljač, fazane, prepelice, zečeve, lisice. Njuškaju od jednog do drugog žbuna, pročešljaju jarugu, medju, šumarak, vrate se do nas, da su sigurni da ih pratimo, pa opet trče naprijed. To je prelijepa slika, najljepše zadovoljstvo u lovu. Kad osjete divljač, psi je markiraju. Ukoče se, podignu prednju desnu nogu i čekaju naredbu od vlasnika. Kada mu vlasnik kaže da ide, pas skače u pravcu divljači. Ova uplašena skače, poleti, nastoji da što prije nestane. Lovdžija je spremno čeka i kada malo odmakne, puca za njom. Kada je pogodjena , divljač pada i pokušava da se sakrije. Pas prati gdje je pala, trči tamo, njuška lijevo , desno, dok je ne nadje, hvata je ustima i donosi svome vlasniku. Saradnja vlasnika i psa je veoma interesantna igra. Tako vrijeme brzo prolazi i mi polako upravljamo prema mjestu za ručak. Izmedju dva i tri sata se skupimo, odložimo rančeve, peremo ruke, lice, čizme, skupljamo drva, ložimo vatru. Drugi za to vrijeme pripremaju meso, sijeku ga na male komade, sole, nabijaju na pruteve praveći ražnjiće. Kada se vatra razgori, žar se izgrće na stranu, gdje su već pobijeni račvasti kočići. U račve postavimo ražnjiće, koje lagano okrećemo. Polako se pijucka rakija i priča se kako je ko prošao u lovu. Pečeno meso stavljamo u unutršnjost vekne hljeba, da se ne hladi. Sada imamo meze i rakija bolje liježe. Tako za vatrom ostanemo do sumraka, kada se spremamo da idemo kućama. Kod kuća skidamo odjeću i opremu u garažama , da mirise dima , luka i rakije ne unosimo u kuće. Zatim idemo u kupatilo da se uredimo. U medjuvremenu žene namire pse i očiste divljač. Od hodanja i rakije smo umorni i jedva čekamo da spavamo. Prošao je još jedan lovački dan. Fehim Mujić, New Jersay, Jan. 2012.

16.01.2012.

Vršaj

U Gradačcu i okolini pšenica prispije za košnju krajem jula ili početkom avgusta. Zrno je zrelo i treba ga što prije pokupiti u vreće i smjestiti u suhe hambare. U ravnici, u selima Ledenice, Tramošnica i dalje prema Savi, pšenica se skida kombajnima, kombinovanim mašinama, koje kose klasje, odvajaju zrno od pljeve, pakuju ga u vreće i vežu vreću,te je ispuštaju na zemlju ili zrno kroz cijev bacaju u prikolice koje traktori vuku pored kombajna. Istovremeno dodatni uredjaji na kombajnu sabijaju slamu u bale, vežu ih i ostavljaju po njivama . Posle te bale pokupe radnici i uskladište ih na suha mjesta. Skidanje pšenice u brdima je puno teže. Brdske njive su manje i nagnute, tako da se kombajni ne mogu koristiti. Klasje se kosi ručno, veže se u snopove i slaže u kuće. Snopovi se vežu gužvama, improvizovanim konopima napravljenim od istoga pšeničnog klasja. Kuće klasja se voze na gumno gdje se radi vršaj pšenice. Najbliže gumno našim njivama je bilo u Štilama. Vlasnik je bio Fehim Štila, dobar čovjek, vrijedan i ugledan domaćin. Inače se Štile prezivaju Hasanovići, ali ih malo ljudi zna po tome imenu. Fehim ima kuću na kraju sokaka u kome žive svi Štile, Fehimova braća i rodjaci. Sokak se odvaja od ulice koja se penje uz Kulino Brdo i vodi dalje na Bagdale. Na vršaj se čeka u redu. Kako je koji domaćin izrazio potrebu, bio bi stavljen na raspored. Vrijeme vršidbe je bilo stisnuto i moralo se raditi brzo. Dan prije našeg reda, moji djed Salko i otac Raif, te tetak Edhem bi prevozili našu pšenicu u blizinu gumna. Zajedno s njima smo skoro uvijek radili moj rodjak Nijaz, Nićko, mladji tetkov sin i ja. Najprije bi prevozili kuće snopova, a zatim bi skupljali nepovezano, rasuto klasje po njivama. Kupili smo samo veće hrpe klasja. Pojedinačno klasje djed nije htio kupiti. “To je za ptice , i one imaju dušu”, govorio bi. Sutradan ujutro bi svi došli na gumno. Odmah bi razbacali snopove po krugu gumna i Fehim je vezao paripa, njegovog starog bijelca, da gazi pšenicu hodajući oko stožine. Kljuse bi išlo najprije na jednu stranu, a kada bi namotao konop do kraja, okrenuli bi ga i onda bi išao ukrug na drugu stranu. I tako stalno dok klasje ne popuca pod kopitama. Neposredno do kružne površine gumna je postavljena vihara, mašina u koju se bacala izgažena slama. Vihara je imala široke daske vezane za glavnu osovinu. Osovina se okretala pomoću dugog, širokog kajiša, koji je prenosio snagu od traktora. Pri tome su daske – lopate stvarale brzo strujanje zraka, koji je razdvajao zrno od slame i pljeve. Zrno bi kao teže padalo nadole u kanal od dasaka i odatle u vreće. Na drugu stranu bi ispadala slama i pljeva. Najteži dio posla je dopao mene i Nićka. Mi smo vilama i roguljama bacali slamu u ulazni otvor vihare. To se moralo raditi brzo. Bili smo mokri od znoja i prljavi od prašine i pljeve. Prašina je ulazila u nos, usta, oči, jedva smo disali, stalno smo kašljali. Radili smo neprestano dok svu pšenicu sa gumna ne ubacimo u viharu. Lakši dio posla su uzimali stariji rodjaci, Almaz, Nićkov brat, i Osman, sin tetke Mine. Uvijek su nalazili razlog da se izvuku, a kada je vrijeme sofri, prvi su za sinijom. Njih dva su vilama gurali izvršenu slamu i pljevu dalje od vihare. Otac i tetak bi tovarili vreće sa pšenicom na kola i vozili djedovoj kući. Tako smo radili cijeli dan do kasno u noć, dok ne bi završili posao. Sutradan bi polako prevozili slamu i pljevu. Slamu smo dili u stogove, a pljevu ostavljali u magazu. Pljeva se koristila za pravljenje ćerpiča i maltera od blata. Mladu pšenicu bi samljeli u vodenici na Bukvi, na rječici Gradačnici, tamo iza stočne pijace. Kad je nana pravila pogače od toga brašna , cijela avlija bi mirisala daleko unaokolo. Kada smo završili sa pšenicom, počeli smo se pripremati za branje šljiva. Čistili smo bašču, sjekli suhe i polomljene grane na stablima šljiva, kosili travu u bašči i čupali samonikle, divlje šljiviće da nam ne smetaju kod branja. Djed bi krpio stare sepete i kupovao nove. Do kraja avgusta bi sve bilo spremno za branje. Posao sa branjem i sušenjem šljiva bi trajao deset do petnaest dana. U to vrijeme , polovinom septembra, na red bi došao kukuruz. Poslije branja kukuruza i skidanja klasure, kukuruzne stabljike, brali bi jabuke, kruške i ostalo voće. Svuda se osjećao miris koma sa rakijskih kazana i sladunjavi okus zraka od kuhanog voćnog pekmeza. U oktobru je djed orao njive, da izmrznu preko zime, a početkom novembra bi vozio suhe šljive u Osijek na pijacu. Fehim Mujić, New Jersey , Januar 12. 2012.

15.01.2012.

Kosidba

U proljeće, krajem maja ili početkom juna se kose njive pod travom ili djetelinom. Preko zime zemlja se odmori , obogati azotom iz zraka, te mineralnim sastojcima iz stajskog ili vještačkog djubriva. Grijući zemlju sunce pospješuje dotok hranljivih materija u sve što raste iz zemlje. Trava raste najbrže. Njive se najprije oboje lijepom svijetlozelenom bojom, koja nakon tri ili četiri sedmice rasta i jačanja stabljike trave, postaje tamnozelena; što znači da je vrijeme za kosidbu. Svaki domaćin ostavlja pod travom onoliko zemlje sa koje će moći skinuti potrebne količine sijena za zimsku prehranu stoke. To je veoma važan i odgovoran posao. Prije kosidbe ljudi se dogovaraju kada će početi kositi, zavisno od veličine trave i vremenskih uslova. Trava ne smije prerasti, ostariti, ne treba dozvoliti da isklasa. Tada stabljika otvrdne, trava mijenja okus i goveda je slabije jedu. Za skidanje sijena je potrebno oko sedam dana lijepog vremena, bez kiše. U kosidbu se ide rano ujutro, u svitanje dana, puno prije izlaska sunca. Tada je trava rosna i kosa je lako odsijeca. Prije kosidbe se kosa pripremi. To znači da se sječivo kose otkuje, istanji, da bi se moglo lakše oštriti. Za to se koristi, namjenski za to napravljen, mali, prenosivi nakovanj koji se pobada u zemlju, i čekić sa pljosnatom glavom. Oštri se belegijom, kamenim brusom. Kamen ne smije biti pretvrd ni premekan. Dok klizi po sječivu kose i skida neravnine od metala, mora i sam da se troši. Belegija se nosi u vodijeru, zakačenim za pasom kosca. Kosci, nekoliko njih, se poredaju jadan iza drugog. Prvi kosac , obično najstariji, iskusniji domaćin, počinje prvi, najteži otkos. Povlači kosu s desna na lijevo, obarajući dovoljnu površinu pod travom i ostavljajući čisti prostor iza sebe. Iza njega slijedeći kosac počinje svoj otkos i tako redom. Za košnju je potrebno dosta umijeća i snage. Zavisno od gustoće i vrste trave, prvi kosac odredjuje dužinu otkosa. Kada osjeti da kosa slabije siječe, zaustavlja se da naoštri kosu. Kosci iza njega rade to isto. Sa mokrom krpom iz vodijera ili svežnjem trave očisti se sječivo, a zatim se oštri belegijom. Mladi kosci vole da galame, procikuju se. Viču “ požuri, možel' brže, hajde mrdaj, još malo i gotovo”. Kosci se puno znoje i često piju vodu . Vodu donose djeca trčeći cijeli dan izmedju kosaca i izvora. To je težak posao i zato se kaže “ il' kosio il' vodu nosio, umoriš se isto”. Kako sunce raste i postaje toplije, postaje i teže kositi. Oko podne kosci prekidaju posao i okupljaju se u hladovini povećeg drveta. Tada ponovo otkivaju kose i pripremaju se za ručak. Umiju se i operu koliko mogu, a onda sjedaju za sofru. To je najljepši dio dana. Ručak bi donijele naše majke, tetke, sestre; ženska čeljad iz naših kuća. Svega su one pripremile; raznih pita, variva, pečenog mesa, salata i slatkiša raznih vrsta. Poslije ručka se povaljamo po ledini, da se hrana slegne i tijelo odmori. Oko tri sata, kada sunce počinje naginjati zapadu, posao se nastavlja. I tako do zalaska sunca. Tada idemo kućama. Kupanje, večera, spavanje, odmaranje za sutrašnji dan. Sutra i prekosutra isto tako, dok se sva trava ne pokosi. Pokošena trava se ostavlja na suncu da se suši. Ako su otkosi prebogati, trava se razbacuje . Poslije tri dana se otkosi prevrću i po potrebi razbacuju, da se ubrza sušenje. Kada je trava dovoljno suha skuplja se na kamare. Pri tome se trava, sada već sijeno, krši i lagani dijelovi, trina, lete unaokolo. Kada trina padne na znojno tijelo, posebno ledja, izaziva nesnosan svrab. Kamare sijena se podvorima , dugim debelim motkama, nose na sabirna mjesta. Tu se diju u plastove koje ćemo poslije prevući kućama. Najvažnije je sijeno uplastiti i tako ga zaštititi od kiše. Ako sijeno pokisne, treba ga duže sušiti. Pri tome mijenja lijepu žutkastu boju u tamnu ili čak crnu. A ako se sijeno ne osuši dovoljno, stajanjem u plastu, pobudjavi i upali se. Takvo sijeno smrdi i goveda neće da ga jedu. To može biti mukotrpan posao. Osim teškog rada, potrebno je biti iskusan u poslu i imati sreće s vremenom. Kada se sve lijepo završi, kada se njive ograbe i očiste i sijeno prevuče kućama, složi u stogove blizu štala, svi smo zadovoljni i sretni. Slijedeća kosidba na istim njivama je za mjesec i po ili dva mjeseca , početkom avgusta. Druga trava je siromašnija od prve i posao se brže završi. Ponegdje se kosi i treća trava, otava, ako je njiva vlažna i zemlja boljeg kvaliteta. Fehim Mujić, New Jersey, Januar 11. 2012.


Noviji postovi | Stariji postovi

FEHIM MUJIĆ: ESEJI 1
<< 03/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
30616

Powered by Blogger.ba