beats by dre cheap

Slapovi Krke i Skradinski buk

U ljeto 1967. godine moj drug Ruzmir Hamidović i ja napravimo plan za turneju po Hrvatskom primorju . Iz Gradačca ćemo otići u Dubrovnik, ostati tu 3 – 4 dana i onda krenuti Jadranskom magistralom, autostopom, prema Rijeci. Usput ćemo stajati u Splitu, Šibeniku i Zadru. Poslije Rijeke ćemo nastaviti prema Zagrebu, a odatle kući u Gradačac. Poslije sedmicu dana stigli smo u Šibenik. Lijep grad i luka u Šibenskom zalivu, na ušću Krke u Jadransko more. Smjestili smo se Ferijalnom domu na Boriku, brežuljku iznad grada. Okupali smo se, oprali veš, jeli i legli da se odmorimo. Svaki naš dan je bio dug i naporan. Znali bi satima stajati na magistrali čekajući da nas neko poveze. Ali ne bilo ko, nego neko ko ima kombi ili pik-up, da Ruzmir može da legne. Njemu je bilo naporno da dugo sjedi u kabini bez klima-uređaja. Najviše je volio ležati na platformi od kamiončića. Tako bi se istovremeno vozio, sunčao i hladio od strujanja zraka. Rumi je bio mamina maza. Odrastao je sa dvije mlađe sestre, ali je kao sin jedinac uvijek bio u povlaštenom položaju. Sad sam mu i ja morao titrati. Ujutro smo ustali odmorni, naspavani i spremni za nove avanture. Poslije doručka smo uzeli mapu da vidimo kako ćemo doći do Slapova Krke. Krka je prelijepa rječica, čista i plava, prava ljepotica. Izvire ispod Dinare, povrh Knina i tekući prema moru pravi slapove, vodopade, kod Šibenika. Područje oko slapova skupa sa Prokljanskim jezerom, nizvodno od vodopada, čini Nacionalni park Krka. Našli smo autobus i nakon pola sata tandrkanja po makadamu, došli na odredište. Slapovi su prelijepi. Ima ih mnogo, velikih i malih. Nastaju tako što se voda prelijeva iz jednih jezeraca u druga jezerca, poredanih jedna ispod drugih. To prelijevanje traje nekoliko kilometara i pravi je raj na zemlji i odmor za oči. Voda se obrušava s visine, padajući se pjeni i vri kao u velikom kotlu. Na najvećem vodopadu je i najživlje. Mladi i hrabri momci skaču s vrha vodopada u jezero ispod, a onda se bore s maticom da isplivaju na obalu. I ja sam skočio jedanput i jedva sam se izvukao ispod slapa. Naime, kad padnete dole, onda vas nova nadolazeća voda udara po glavi i gura nadole. Treba jako grabiti rukama da se izvučete ispod slapa i izronite na površinu. Rumi nije skakao, uživao je gledajući kako to rade drugi. Kupali smo se u malim jezerima i sunčali na travi pored vode. Proveli smo lijep dan i uveče se vratili u Šibenik. Slijedeći dan smo odlučili posjetiti Skradinski buk. Skradin je malo mjesto nedaleko od Šibenika. Nalazi se na desnoj obali Krke, oko pet kilometara nizvodno od buka. Autobusom smo došli do Vodica, a onda s drugim do Skradina. Pitali smo mještane za buk i oni su nam pokazali put. Dalje se moralo pješice, nije bilo autobusa. U tankim japankama smo koračali po makadamu, pokrivenim oštrom rizlom i škriljcima koji su nas boli po tabanima. Julsko sunce je pržilo, a bijela prašina se dizala s puta i lijepila po našim znojavim tijelima, ulazila u nos i oči. Rumi je bio ljut. Priča sam sa sobom, pita gdje idemo, zašto se patimo, šta je to buk, što ga moramo gledati. Ja šutim, i meni je teško, ali ne kukam, ja sam bio inicijator da se ide ovamo. Put ide uzbrdo, mi stenjemo, stalno brišemo znoj s lica, da nam ne ide u oči i upiremo pogled naprijed. Poslije nekog vremena će Rumi ili Ruzmarin kako smo ga zvali, viknuti: -“ Jel’ ono onaj bunker od juče, ono desno ?”. “ Jest “, kažem ja. Zatim prepoznajemo druge objekte I na kraju vidimo i vodopad. Onaj jučerašnji. Pa šta je ovo ? Pitamo jednu stariju ženu u crnini, a ona nam objasni da mještani vodopad nazivaju i slap i buk. Buk zato što voda padajući s visine buči, pravi buku. Slapovi Krke i Skradinski buk su jedno te isto. Nastavnica geografije nam to nije objasnila, ili je mislila da mi to znamo. A mi nismo znali. Ali sad znamo, dobro smo naučili. A onda smo se prisjetili da u našoj zemlji ( tada je bila Jugoslavija ) ima još bukova, npr. Štrbački buk na Uni. Želim da čitaoci ovih redova posjete oba ova buka. Blizu Štrbačkog buka na Uni se nalazi i Martin brod, što svakako treba vidjeti. Brod je mjesto gdje se rijeka brodi, prelazi. Zove se Martin brod, jer je u tursko doba neka Marta pomogla turskom agi gdje da pređe rijeku, gdje je gaz najplići. Zato je navodno dobila puno zlatnika. Fehim Mujić, New Jersey, 30. August 2012.

FEHIM MUJIĆ: ESEJI 1
http://sjecanjarazmisljanjaideje.blogger.ba
01/10/2012 14:39