beats by dre cheap

Ljekovite riječi

Riječi mogu biti raznovrsne; lijepe, ružne, prijatne, grube itd, ali su najljepše ljekovite riječi. Te riječi izazivaju prijatna osjećanja u onima kojima su namijenjene. Kada ih slušamo, kao da nam bude bolje, zato se i zovu ljekovite riječi. Dobro je da ih svi koristimo, da jedni drugima učinimo život lakšim, da naše razgovore napravimo ugodnim. Prije 1.sv. rata u Brčkom je živio neki Safet-beg. Imanje je imao na Begovači, koja je po njemu i dobila ime. U Gradačcu je imao dva dućana s mješovitom robom. Na Begovači je držao krave muzare. Mlijeko je prodavao gradskoj bolnici i školama, a telad je prodavao na pijacama. Posao je išao dobro i beg je bio zadovoljan.Zbog dućana je bio prisutan i u Gradačcu. Kad bi došao u čaršiju, najprije bi obišao dućane, vidio kako stvari stoje, popričao s poslovođama i mušterijama, a onda bi prošetao čaršijom. Beg je volio da se šali, bio je veseo čovjek. Idući tako glavnom ulicom, naišao bi na Hasana hamala. Hasan je mršav, poguren, poderan, sav jadan, uvijek umoran čovjek. Nosi svakojake terete po čaršiji i okolnim mahalama. Najčešće su to vreće sa brašnom, a bude i raznih sanduka i kutija. U kutijama nosi podmjeru bogatim domaćicama, jer one ne mogu da se znoje. A mogu poderati i cipele na mahalskoj kaldrmi, pa će ih podmjera još više koštati. Tako Hasan radi svaki dan, sedam dana u nedelji. Mora prehraniti ženu i djecu kod kuće. Sa svojom Rabijom je stek'o šestero nejači, do sada. Ako bog da biće ih još, dokle god Rabija može rađati. Zaustavi beg Hasana:“ Meraba Hasane, kako si ljudino, kako posao, kako zdravlje, kako je kod kuće, sve živo i zdravo ?“, bog zna kako ljubazno pita beg. „Dobro je beže, dobro, fala ti , kako ti „ odgovara Hasan spuštajući vreću s ramena. “Dobro, Hasane, dobro mašala. Nego bio sam u Sarajevu i pita vezir za tebe “ nastavlja beg, “ baš pita kako ti, kako Rabija, djeca, imaš li kafe i duhana . Ja sam rekao da si dobro, da je sve u redu.I vezir te je poselamio i poželio svo dobro”. Pogleda ga Hasan onako znojav, neobrijan, naboranog lica , s pogledom punim patnje. “Nemoj tako beže, nemoj se sprdati sa mnom, ne zna vezir za mene “ polako reče. “ Ne moraš ti vjerovati, ali je tako, baš tako je pit’o. Hajdi alahimanet Hasane, pa se vidimo” odgovori beg i udalji se. Postoja malo Hasan, da se odmori, pa opet uprti vreću, zabaci je na rame i ode i on. Prolaze dani, Hasan nosa vreće, stalno razmišlja, priča sam sa sobom, malo ko hoće pričati s njim, hamalom. Pa se nasmije, sam, pa nešto govori i odgovara nekom tamo, vodi razgovor. Možda vezir i pita za mene, misli Hasan, što ne bi pit'o, i ja sam čovjek, nisam bogat, ali sam insan, i ja imam dušu. Hoda tako Hasan i čeka da vidi bega. I jedan dan naiđe Safetbeg. Hasan spusti vreću i sav veseo pozdravi. „Meraba beže, kako si, baš mi je drago da te vidim. Hajdi boga ti pričaj kako ono vezir pita za mene. Znaš beže, ja znam da to nije istina, al' je lijepo slušati „. Fehim Mujić, New Jersey, oktobar 07. 2012.

FEHIM MUJIĆ: ESEJI 1
http://sjecanjarazmisljanjaideje.blogger.ba
07/10/2012 21:45