beats by dre cheap

Lijepa Natka, hadžijina kći

Kada iz Gradačca krenete prema Tuzli, stalno vozite uzbrdo. Nakon oko tri kilometra stiže se na sedlo, najviše područje brda. To su Humke, tu put prelazi u nizbrdicu prema Kerepu i dalje prema Ormanici. Humke su jedan od zaselaka velikog sela Mionice. S lijeve i desne strane poredane su kuće sa avlijama, ambarima, štalama, magazama, koševima i još koječim što treba dobrim domaćinima. Na lijevoj strani puta, u sredini jedne bašče je kuća hadži-Huseina. Sa hanumom Mersihom je stekao sedmero djece, četiri sina i tri kćeri. Najmlađa se zove Natka, babina mjezimica, prava ljepotica. Natka je uvijek nasmijana, kada govori, kada šuti, kada radi. Lice joj uvijek sjaji od radosti. Neprestano je u pokretu, iako je najmlađa ona pomaže svima, i majci i ostaloj djeci. Kad je babo kod kuće, voli sjesti do njega i slušati što on priča. Njemu je to drago i zato je posebno voli. Natka pohađa peti razred osnovne škole na Gradini u Gradačcu. Svaki dan ona i njeni drugovi i drugarice iz sela pješače do škole i nazad. Po suncu i po kiši, po zimi i po snijegu. Prva četiri razreda su završili u maloj seoskoj školi u Kukuruzima, blizu njihovih kuća. Sada je puno teže, daleko za njihove slabe dječje noge. Ali oni to ne pokazuju, idući u grupi, jedni druge pretiču, stalno nešto pričaju i neprestano se smiju. Kada dođu u školu, raziđu se po različitim razredima, zavisno od godina starosti. Poslije škole se skupe i opet zajedno idu nazad u selo. Zbog saobraćaja na putu obično idu u koloni po dva. Skontali su se po simpatijama koje osjećaju jedni prema drugima. Natki je uvijek bio najbliži Nahid, njen komšija i drug iz istog razreda. Nahid je volio Natku, a i njoj nije bilo svejedno za njega. On ju je uvijek štitio u igri, donosio joj mirišljave jabuke žutavke, kruške takiše i mušmulje iz njegove bašče , pomagao joj nositi torbu sa knjigama i sl. A ona se uvijek smijala i što se više smijala, Nahida je više privlačila. Kao da ga je obenđijala, on je bio zaljubljen u nju. Godine su prolazile i oni su završili osnovnu školu, a onda i gimnaziju, isto tako na Gradini. Osnovna škola se sa Gradine preselila u školu kod Kina, a Gimnazija se namjesto nje uselila. Nahid i Natka su se otvoreno zabavljali. Bili su pravo zaljubljeni. Znala je to i Natkina mati, a kad bi je hadži-Hasan upitao o tome, ona bi odgovarala da ništa ne zna. Da nešto ima, sigurno bi znala. Nahid je bio iz Avdića, iz susjedne mahale. Avdići su imali lošiju zemlju, prahulja puna kamena, i zato su bili siromašniji od Mejremića, koji su posjedovali masnu crnicu. Zbog toga su se hadži-Hasan i ostali njegovi Mejremići osjećali važniji od Avdića. To su pokazivali i u međusobnim razgovorima, i u kafani, pa čak i kod redanja u safove u džamiji. Mejremići su stajali jedni do drugih, nisu se miješali s Avdićima. Znali su to i Nahid i Natka i zato su se pribojavali reakcije ostalih, kad objelodane njihovu namjeru. Njih dvoje su odlučili da se ožene, on ju je pitao, a ona je pristala. Ali to nije bilo dovoljno, morali su pitati i hadži-Hasana za pristanak. To je trebao da uradi Nahidov otac, ali on to nije htio, jer je znao odgovor druge strane. Zato je to uradio Nahid. Otišao je jednog dana do Natkine kuće i zatekao hadži-Hasana kako sjedi u hladovini velike dunje. Hasan je prišao i pozdravio, hadži-Hasan je odgovorio na pozdrav. Bio je smrknut , Nahid je osjećao oluju, ali je odlučio uraditi ono zbog čega je došao. „Ja bih hadžija želio oženiti vašu Natku, ako nemate ništa protiv“ – reče on i kao da veliki teret siđe s njega. Hrabrost je to i pomisliti, a kamoli pitati hadžiju tako nešto. Eto ja sam pitao, pa neka bude što hoće, pomisli Nahid. U hadžije se lice zacrveni, pođe se meškoljiti na daski od klupe, onda ustade i dreknu. „Ti da tražiš moju kći, ti fukaro, van iz moje avlije, napolje fukaro“ izvika se i pođe prema ogradi, valjda da dohvati kakvu močugu. Nahid malo postoja, okrenu se i ode. Izašao je na put, skrenuo u sokak što vodi njegovoj kući i sjeo pod veliki hrast da se smiri. " Dobro je što moj otac nije išao, to bi ga uvrijedilo", razmišljao je Nahid. "I mene je, ali sam ja to htio. Moj dobri otac zna dobro šta se u selu o kome misli. Ja to ne znam. U školi nas uče da su svi ljudi isti i da imaju jednaka prava u životu. Ali to nije tako, stvarnost je drugačija. Zašto mi je rekao da sam fukara. Nisam ja fukara, nisu ni Avdići fukare. Fukare nemaju nigdje ništa, ni kuće ni kućišta, više su gladni nego siti. A Avdići svi imaju kuće, štale, stoku, i sve ostalo. Nikada nismo bili gladni, čak i ako godina ne rodi, uvijek nam je ostajalo žita od prošle godine. Nismo imućni kao oni, ali nismo fukare. Ako mi i neda Natku, pa njegova je, ne mora, ali me ne treba vrijeđati". Otišao je kući, ocu je prešutio hadžijin odgovor, samo je rekao da ga je odbio. Iako je znao šta će biti, otac je bio uvrijeđen. „Hadžijsko đubre“, samo je izustio. Našao se s Natkom na čestiti u Tokama. Pričali su polako i tiho. Nisu se smijali, bili su tužni. Rekao joj je da se neće više viđati. On će na jesen u Sarajevo, upisaće Višu Upravnu Školu. U Gradačcu treba pravnika i sudija. Ona je plakala. Rekla je da neće ići nigdje, ostaće kod kuće, možda je otac uda za nekoga. Nahid bi ponekad dolazio u Gradačac. Sreo bi Natku u čaršiji; sjeli bi u parku na klupu i pričali. Držali bi se za ruke, činilo se da su opet sretni. Onda bi se on vratio u Sarajevo, a ona bi bila na Humkama. Počela je raditi na Autobuskoj stanici, prodavala je karte. Vrijeme joj je brže prolazilo. Nije imala momka, bila su dvojica mušterija, ali se nisu svidili hadžiji. Poslije posla se družila sa prijateljicama ili je majci kod kuće pomagala. Tako su prošle dvije godine, Nahid je završio školu i počeo raditi u Sudu za prakršaje u Gradačcu. Nisu se posebno viđali, tu i tamo bi se sreli, malo zastali i ispitali se. Jednog dana joj je rekao da se ženi, ima curu u Orašju, nije joj govorio do sada. To ju je pogodilo, zanijemila je. Sad je stvarno gotovo, nema se više čemu nadati. I Nahid se uskoro i oženio, dobio jednog, pa drugog sina. Napravio je kuću u gradu, djeca su odrasla i otišla svojim putem. Nahid je ostario, osijedio, penzionisao se i vrijeme provodi uglavnom u šljivicima koje je on posadio. Okopava mlade šljive, siječe suvišne grane, tarupa zemlju da ne zatravi i druži se sa ostalim voćarima. Natka je isto tako došla u penziju; otac, mati i tri brata su umrli. Ona i još jedan brat su ostali tu, na Humkama. Ima mali vrt ispred kuće i tu se može najčešće viditi. Kopa zemlju, sitni je i sadi povrće koje ona uzgaja za sebe. Ne šprica ga, hoće da jede organski čisto. Po zimi je niko ne viđa, danima nikuda ne izlazi. Kad dođe proljeće, izađe napolje. Čuo sam da je Nahid obolio. Imao je neku operaciju na leđima, nešto sa pršljenovima i diskovima. Ne izlazi u bašče, leži u kući. A Natka je dobila šećer i zbog toga smršala. Ima problema i sa zubima. Oboje su prevalili sedamdest godina. Neki dan sam išao u Tuzlu. Dok sam prolazio pored njene kuće, pogledao sam tamo, ne bi li je vidio. I bila je tamo, ja sam skrenuo i stao pored puta, ispod njene ograde. Nije me vidila. A ona i Nahid su sjedili za avlijskim stolom i pričali. Bili su nasmijani dok su nešto rukama objašnjavali. Fehim Mujić, New Jersey, oktobar 15. 2012. PS. I Nahid I Natka su umrli 2013. godine, on na početku, ona na kraju godine.

FEHIM MUJIĆ: ESEJI 1
http://sjecanjarazmisljanjaideje.blogger.ba
15/10/2012 20:45